goljska« ili je, možda, ipak (nehotice, naravno) »ćirilička«, Ovo je jedino područje, na kojem je i latinička transliteracija bolja od ćiriličke, U lati- nici (bar za nas) slova nemaju brojne vrijednosti, pa se a priori uzima kao pouzdano, da slova, kada znače brojnu vrijednost, predstavljaju translite- rirani znak (pa prema tome i brojnu vrijednost) iz azbuke, koja se trans- literira. Kod ćirilice nije tako: u njoj svako (ili gotovo svako) slovo ima također brojnu vrijednost, često različitu od one u glagoljici, pa odavle nastaju dva različita puta, kada se glagoljica prenosi u ćčirilicu: ili se slova naprosto transliteriraju (onako, kako je to činio Kurz, pa na pr. b znači 2 a v = 3) a onda to u glavama onih, koji su navikli, na »ćiriličko mišljenje«, izaziva stanovitu nesigurnost i potrebu »preračunavanja« (jer je v u ćirilici = 2, a b uopće nema brojne vrijednosti), ili se iz jednoga sistema u drugi prenose ne slova nego brojne vrijednosti, a tada se između spomenika kida grafijska veza pa sistem transliteracije ostaje nepotpun ili Bar u tom dijelu narušen. Zato je možda još najuputnije kod brojnih vrijednosti učiniti izuzetak i u brojeve uopće ne dirati, tako da i u ćirilici, kada se radi o transliteraciji glagoljskog teksta, brojevi ostanu ispisani glagoljicom (ako se već ne želi pribjeći pisanju arapskih znakova, koji se u najboljem slučaju mogu dodavati kao tumač (u zagradama) uz slova, kojima je broj izvorno u rukopisu zapisan). Zatim bi se sasvim općenito moglo spomenuti to, što su neke opaske i neke napomene u notama zaista svedene na najmanju mjeru, i što se upozorenja (na pr. jezična), koja na jednim mjestima nalazimo, na dru- gima — gdje bi možda bila potrebnija — gdješto ne mogu naći. Razloge za to dao je sam izdavač: morao je nastojati, da mu svaka strana teksta (sa svima notama i napomenama) stane na jednu stranu prijepisa. Tu se, dakle, radilo u prvom redu o formatu, koji je, čini se, za ovakvo izdanje ipak bio premalen, i na koji izdavač jamačno sim nije mogao utjecati (tj. nije mogao utjecati, da se njegov opseg poveća). Da je kojom srećom bilo moguće prijepis dati u istom formatu u kojem je izašao fototipski tekst, ove bi teškoće otpale, i tko zna, da li već u drugom svesku ne bismo bi dobili i mnogo bogatiji kritički i poredbeni materijal, i da li on ne bi obuhvatio i velik dio onoga, što bi imalo — prema sadašnjem planu — ući u treći i četvrti svezak, tako da je cijelo djelo moglo imati i tri (a možda i samo dva) sveska. Kada smo već na ovaj drugi dio zbog ratnih i poratnih prilika morali čekati punih dvadeset i šest godina, moglo se počekati još neko vrijeme, da bi se dobilo sve (ili bar sve što je za praktički rad potrebno, a to je — uz tekst — u prvom redu što potpuniji rječnik, dok bi historijski dio kao posebna monografija mogao izaći poslije). Na početku (u uvodu ispred teksta) dan je pregled svih (pa i fragmen- tarnih) čitanja, koja se nalaze u rukopisu, a zatim je ukratko naveden (u pregledu) i popis onih mjesta, koja se u ovom evanđelistaru n e nahode (koja nisu ušla u perikope). U posebnom odjeljku (III, str. XV—XVI) navedena su i psaltirska mjesta (njih 18), koja se nalaze razbacana tu i tamo u tekstu. Sve to, uz vrlo savjesnu redakciju, znatno olakšava čitanje te od As tvori ono, što ovaj spomenik i pored fototipskoga izdanja iz £. 1929. dosad nije bio: praktičan, vrlo pregledan i vrlo solidan priručnik, koji će i stručnjaku i početniku vrlo dobro doći. Stručna literatura, koja 348