ćirilica kao jedino pismo, koje je (uz male izuzetke) imalo i sva slova, koja je imala glagoljica, i bila je osim toga pismo, koje je još nekako od Jagi- ćevih vremena imalo naučnu legitimaciju, da u stručnim radnjama zastupa i u grafiji zamjenjuje glagoljicu. Zato je i Nahtigal uz svoje (fototipsko) izdanje Sinajskog euhologija (1942) za transliteraciju izabrao ćirilicu, pa je bilo gotovo prirodno, da je i J. Kurz, koji je sim naslijedio J. Vajsa u izdavanju As, za transliteraciju izdanja od g. 1929. izabrao ćirilicu. O samom radu, koji je ovim (II) dijelom uspješno završen, saznajemo iz izdavačeva predgovora slijedeće: da je u ovom dijelu sadržana samo transliteracija (s najnužnijim komentarom uz sam tekst, u notama ispod crte) i da se uz ovaj dio, koji je sada izašao, od istoga djela u pripremi nalaze ili izrađuju još d va druga dijela, treći — s aparatom varijanata iz različnih evanđ. tekstova, citata i ulomaka s potrebnim objašnjenjima, s cjelokupnim kritičkim aparatom i s punim indeksom riječi za cijeli tekst (sa frazeološkim nijansama i t. d:), i četvrti — koji će obuhvaćati iscrpnu monografiju o historiji samoga spomenika i o svemu, što je o njem bilo poznato ili što bi o njem trebalo znati (uključujući ovamo i jezik, pismo, odnose prema ostalim srodnim spomenicima, i sl.). Nadalje se saznaje, da autor na tom poslu radi već od g. 1926, da je sam tekst po više puta kola- cionirao i da je radi njegova poređenja s originalom u tri navrata odlazio u Rim, i da mu je ondje bilo dopušteno da radi na rukopisu i onda, kada je inače knjižnica za ostale bila zatvorena. Ondje je utvrdio također, da vlaga i plijesan nažalost i dalje šire svoj razorni utjecaj na rukopis (str. X) i upozorio je upravu Vatikanske biblioteke, da to širenje po mogućnosti spriječi. Samo izdanje priređeno je vrlo brižljivo: svakoj strani izvornoga teksta odgovara posebna strana u transliteraciji (s oznakama redaka, s foli- jacijom po kolonama i s naznakama evanđelja i poglavlja, odakle je uzet koji tekst). U notama ispod teksta dodano je sve, što je potrebno iz opisa teksta, često s upozorenjima na neke nepravilnosti ili na neka neobična mjesta (kao što su, na pr., izostavljanja jera, obojenost i oblik inicijala, oblik nekih slova, neobičniji slučajevi kod rastavljanja riječi, ligature, koje su u tekstu razriješene, zatim — nije li tekst pisala druga ruka, pa — različni dodaci sa strane i ispod teksta, i t. d.). Razmjerno značenju i veličini inicijala uzeta su i u ćirilici verzalna slova različite veličine. Inter- punkcija (pa i griješke različite vrste) ostavljeni su onako, kako ih je izda- vač našao u originalu. Gdje god je bilo za to mogućnosti, ono što je pisano sitnijim pismom, štampano je sitnijim slogom. Nije to, međutim, učinjeno kod kalendara, i on je (iz razloga, koji su u predgovoru izneseni) štampan običnim pismom (naravno, s potrebnim upozorenjima ispod crte). I nad- slovni znaci ostavljeni su, gdje god se to moglo, onako kako su bili zabi- lježeni u rukopisu. Od medostataka — a i tih, kao i u svemu što je ljudsko, mora da bude — moglo bi se spomenuti to, što su i brojevi transliterirani. Što to znači, jasno je svakomu, tko se nešto više bavio rukopisima na jednom prije- laznom, čiriličko-glagoljskom području: onaj neprestani, nelagodni znak pitanja, je li izdavač tu, na tom mjestu, bio dovoljno točan, nije li mu se, slučajno, ipak potkrala griješka, i je li vrijednost, koju daje, zaista »gla- 347