je netko — uzmimo tamo od J. M. Schleyera i L. Zamenhofa pa na ovamo — stvarao umjetno, samo što je kreativni akt kod Križanića bio manje apstraktan i manje sistemski namjeran. On je stvarao ne zato što je želio da stvara — da stvori neki novi, u ovom slučaju me- duslavenski, sustav u jezičnom sporazumijevanju, nego je stvarao zato što nije mogao da ne stvara, ako je želio da oba sistema, i hrvatski i ruski — i onaj treći, njima nadređeni, koji im je u svojim osnovima imao biti zajednički — spoji u jednu cjelinu i učini ih razumljivim Rusima, do kojih mu je u prvom redu bilo stalo. Kod redakcija pak prevladava težnja da se nešto strano što se preuzima u svoj sistem nekako na svoj način sebi prilagodi. Križanić je sebi nametao tuđi sistem, a kod redakcija se tuđi sistemi prilago- uju onome što je vlastito, indigeno, svoje. Ovo se, među ostalim, vidi i kod glagoljskih tekstova u kojima se (na ikavskom ili pretežno ikav- skom području) & gdješto zamjenjuje sa i i u oblicima kao što su 3člo (u zn. »vrlo«, što daje zilo) ili včdčv», koje se kadšto (i značenj- ski!) iskrivljuje u vidčv», vidiv», itd. Kako je, dakle, bilo sa ruskom redakcijom u hrvatskim glagolj- skim iknjigama? Njezina je vanjska, pojavna geneza prilično jasna i uglavnom poznata. Već je Jagić pisao o tome kako je Glavinić nasto- jao da hrvatsko katoličko svećenstvo koje se u crkvi služilo slaven- skim jezikom dobije knjige koje su mu bile prijeko potrebne — u prvom redu misal i brevijar — i da je taj posao, kada se Glavinić nije mogao odlučiti da ode u Rim, bio povjeren Rafaelu Levakoviću, koji ga je prihvatio te 1631. izdao misal i 1648. brevijar. Zanimljiv je raz- vojni put ovih izdanja i izdanja koja su poslije njih slijedila (Paštri- ćeva 1688. i 1706. i Karamanov misal 1741). On je — po neujednače- nosti — zanimljiviji-kod misala nego kod brevijara. To je i razumljivo: misal je po sebi, sa svojim starim lekcijama, i jezički više neujedna- čen nego brevijar, što se svodi i na to da je prvo što su Levaković i Karaman izdavali bio upravo misal, i tek poslije njega je (kod Levako- vića) slijedio brevijar. 1 Jagić i drugi zmjeravali su Levakoviću što nije bio dosljedan, što je pisao soveršenie i sa ženoju, vozdahnu, vrime i vetar, no on je misal prema svojem najboljem znanju složio onako kako je to tražila Kongregacija de Propaganda Fide, Jezički kod Levakovića treba raz- likovati tri elementa, onaj osnovni, tradicionalno crkvenoslavensko- -čakavski, zatim kajkavski, koji se u njega — kao kajkavca — tu i tamo pojavljuje kao neutralizacija tradicionalnoga (i suvremenoga) čakavskoga, i onaj treći što ga je preko svojih komisija i u svojim in- 215