njih, da je i sama pretpostavka da Konstantin do svoje 36. godine nije ne samo poznavao nego čak ni vidio aramejskoga pisma i aramejskih tekstova, slabo vjerojatna. Aramejski je jezik u krugu biblijskih je- zika u ono doba zauzimao vrlo vidno mjesto, pa je posvema isklju- čeno da takvih rukopisa nije bilo među rukopisima u biblioteci eku- menskoga (carigradskoga) patrijarha, a Konstantin je ipak, kada mu je bilo tek nešto preko 20 godina, bio hartofilaks (bibliotekar) te biblio- teke i predavač filozofije na Magnauri, pa kako onda da nije znao za sirske tekstove? No, sve su to pitanja koja se direktno ne vežu za tematiku kojom se želimo ovdje baviti pa ih je bolje prepustiti onima koji su ih načeli i koji će o njima zacijelo još dalje raspravljati. Što se pak glagoljice i ruske redakcije tiče, može se smatrati vjerojatnim da je i u glagoljskim tekstovima koji su se upotrebljavali u Rusiji bilo lokalnih crta i, prema tome, ingredijenata ruskoga jezika (u širem smislu), samo što se takvi tekstovi — osim nekih tragova — nisu do našeg vremena očuvali, 'Nas ovdje zanima ruska redakcija u Hrvatskoj i u hrvatskim glagoljskim knjigama. Ova druga distinkcija mogla bi se nekomu činiti i suvišnom, jer 1. ruske redakcije u latiničkim tekstovima u nas nije ni bilo, a 'kada se ona (2) pojavljuje u čiriličkim tekstovima, veže se za istočno, pravoslavno, srpsko, a ne za hrvatsko, katoličko ili pro- testantsko, zapadno područje. Kako osim toga nekih ruskih glagoljskih tekstova sa izrazitim odlikama ruskoga jezika praktički i nema, preo- staju u glagoljici, kada je riječ o ruskoj redakciji, samo hrvatski gla- goljski tekstovi, a to znači da je po jezičkom i nacionalnom atribui- ranju u ovom pitanju, ako se općenito radi o glagoljici, opseg vrlo sužen te se svodi samo na češko-moravski, na makedonski (makedon- skobugarski), hrvatski i hrvatsko-ruski tip. Taj hrvatsko-ruski tip, mada do njega i do njegova uvođenja do- lazi u doba kada je živio i, poslije, na sjeveru — čak u Tobolsku — dje- lovao Juraj Križanić, nema ništa zajedničko ni s njegovim djelova- njem ni s njegovim individualnim, individualno stvorenim tipom rus- koga, hrvatskoruskoga jezika. Križanićev je jezik samo njegov jezik, originalan, pomalo nastran, no — sve u svemu — zamečatelnyj podvig, kakvim ga je okrstio Bodjanski kada je 1848. izdavao Križanićevu gramatiku. Križanić je pisao jezikom koji je mogao biti sve, i općerus- ki i općeslavenski, jezikom koji je sim stvorio, dok se pod redakci- jama obično misle razlike do kojih dolazi u lokalnim prilagodivanjima istoga jezika u različnim vremenima i na različnim područjima. Kri- žanićev je jezik zanimljiv po tome što je samonikao — kao jezik koji 214