tencijama smatrala shodnim i dobrim spomenuta Kongregacija de Propaganda Fide. Odatle Levakovićevo kajkavsko vu grad», vu svetij grad», vu vas uz čak. va dvor, sa slugami, ka učenikom, pa ta, sa (za m. rod) i rusko (rusinsko) ko Kaiji, so stražami, stoklenica, sovet, sotvori, na semert ili hibridno sa želčiju, povinan e(st) semerti, so kletvoju, sa bč so Isusom, lastac on» i lestv gorša itd. Ako se k tomu dodaju neki netradicionalni oblici kao što su predadet (se) mj. prčda- stb, da vidimo, da ugotovimo, trebuemo svedetelij, da slizet . . . i verne- 'mo emu, i ako se oni isporede sa tradicionalno hrvatskim usapših, sat- nik, prešad, pravadnik, pristupal', manas» (gpl.) i sl., dobiva se zaista dojam da Levaković svojem zadatku nije bio dorastao i da bi to Glavi- nić ili Mrnavić bili bolje učinili. Međutim ipak neće biti tako. Istina, on je onako kako je to — dosta neodlučno — i u pravopisu činio, nastojao da jezik približi onima kojima je bio u crkvi namijenjen, no kako nije mogao bez starijih glagoljskih predložaka, osnova mu je ostala čakav- ska, samo ju je on tu i tamo aktualizirao. Kako je došlo do rusifika- cije, danas je — poslije istraživanja Japundžićevih' i dr. — prilično jasno, i Levakovićeva krivnja podjednako što se tiče uvođenja ruskih oblika kao i što se tiče nedosljednosti u tom poslu, u našim očima po- staje sve manja, a oblici s prefiksima voz- i vo-, kojima se počešće služi, zadobivaju stilistički kolorit nalik na onaj što ga, recimo, -št- ima u suvremenom književnom ijekavskom govoru na mjestima na kojima inače stoji -ć (u opšti, opština, uopšte pored opći, općina, uopće i sl.). Jagić piše da je Levakoviću u poslu oko ispravljanja (čitaj rusi- ficiranja) glagoljskih knjiga »pomagao« maloruski unijatski biskup Matija Terlecki, no na drugom mjestu i sam kaže da »Levaković sam kao da nije u duši odobravao prevelike rusifikacije crkvenog jezika« te uz put citira i Levakovićeve riječi »Az sotvorih jako poveljeno mi bist, a udobnčje b&še mne obćim jazikom našim pisati«.? Japundžić jasno — ili bar između redaka jasno — navodi da je svemu tomu za- pravo bila kriva jednostranost rimske Kongregacije, koja je u komi- siju, koja je imala odlučivati o knjigama što će se upotrebljavati u zemljama sa slavenskim obredima, imenovala sve same Ukrajince, koji su, istina, bili unijati, ali ni sami nisu bili vrlo obrazovani i nisu umjeli ući u bit posebne varijante crkvenog jezika koji se razvio u hrvatskim glagoljskim spomenicima. Japundžić, koji je vršio istra- živanja u arhivima Propagande, otvoreno kaže da Levaković, što se ! M. Japundžić, Matteo Karaman (1700—1771) arcivescovo di Zara, Excerpta e dissert. ad lauream, Roma 1961 (Pontif. Inst. Orient. Stud.), % V. Jagić, Hrvatska glagolska književnost, u: B. Vodnik, Povijest hrvatske književnosti I, Zagreb 1913, str. 49. 216