Zanimljivo je, da su i Parčič i Štefanić (u Hrvatskoj enciklopediji 3, 290) pretpostavljali, da je knjiga, kojoj je pripadao taj fragmenat, mogao biti brevijar, i da je taj brevijar imao biti stariji od dosada poznatog naj- starijeg štampanog glagoljskog brevijara (Baromićevog). Prošle je godine talijanski slavist Luigi Cini u Knjižnici sv. Marka u Mlecima zaista našao takav štampani brevijar. Druga je radnja, kao što se po naslovu vidi, odlomak iz disertacije, na osnovi koje je o. Gregov dobio doktorat na teološkom fakultetu u Za- grebu. Običaj je kod disertacija, ako se jedan njihov dio štampa, da se za štampu odabire poglavlje, koje je ako ne najbolje, a ono barem jednako dobro -kao što su dobra i ostala, koja se ne štampaju. Svrha je tomu, da se takvim radom pokaže, da je kandidat zaista zavrijedio počasni naslov, koji mu daje fakultet. Ako se to uzme u obzir, onda niveau takvih diser- tacija u posljednje vrijeme kod nas mora ozbiljno zabrinuti. Osnovno je kod naučnog rada, da u građi treba biti egzaktan i da sva citiranja moraju biti pouzdana. Kada se radi o starim tekstovima, to se očituje u prvom redu u načinu kako se oni prepisuju. Gregovu je kod toga mogao kao uzor poslužiti rad Štefanićev, koji mu je bio poznat, dok se na nj osvrnuo (na str. 40, jednom inače metodički sasvim umjesnom primjedbom). Štefanić je stranu po stranu svojih snimaka (koje su k tomu dosta slabo čitljive) točno transliterirao, tako da od te transliteracije jed- nako može imati koristi i slavist, i liturgist, i svaki drugi, koga bi taj tekst zanimao. Gregov međutim svoj kalendar nije transliterirao, već ga je samo transkribirao, i to tako površno i neznalački, loše, da je time svojem radu, koji je inače imao ozbiljne intencije, u očima naučenjaka oduzeo — blago rečeno — svaku vrijednost. Da to pokažem, prijeći ću preko mnogih stvari, koje inače u nauci nisu dopustive, a ovdje se ipak nalaze. Prijeći ću na pr. preko toga, da na nekim mjestima izostavlja, a na nekima krivo piše vremenske i crkve- ne oznake iznad i ispod kalendara: one za nj nisu bile važne, pa ih je zato izostavljao i kojekako pisao (premda se, naravno, postavlja pitanje, zašto ih je tada uopće pisao). Prijeći su i preko toga, što Šebestična pretvara u Šebastijana (20.1,-a za siječanj ima i snimku — jedinu, koju. iz kalendara donosi u svojoj radnji), Naštažič u Naštazija (2. V), Felicič u Filicija (30. V), Elisavtu u Elizabetu (2. VII), Pantelčona u Pantalčona (27. VII), Zmaragda u Sma- ragda (8 VIIl), Frančiska u Frančiška (4. X), Dčonožić u Dčonižija (9. X), Francička u Frančiška (l1. X), Emriha u Emrika (5. XI), Krsogoa u Krzogoa (24. XI) itd., ili — a to je već veće odstupanje (za koje je trebalo dati tumač) što Maksimićna pretvara u Maksimilijana (14.IV), Silverićč u Silvestrija (21. VI. mj. 20. VI, Nikomedić u Nikademija (15. IX) i sl, da se ne govori o tome, da duplksp ne može biti dupalsk' (6. 1) ili gen. pl. krušiik,, korunnikp — krunjenih' (9. ID ili korun- nenih' (8. XI). No to i nije ono najteže, što mu se u tom radu mora pri- govoriti. 57