rie crte, u kojima se sustav naših glagoljaških komputista razlikovao od
sustava latinskih predložaka, iz kojih su se ili prema kojima su se sa+
stavljali i bilježili naši kalendariji. Treba žaliti, što Vajs to započeto djelo
nije nastavio, jer bi svojim golemim znanjem zacijelo i na tom polju za-
dužio našu nauku, kao što ju je zadužio na nekim drugim poljima, koja
su se odnosila i koja se odnose na naš glagolizam. Još više treba žaliti,
što se kroz to vrijeme od brojnih naših glagoljaša doslovno nije našao
nitko, tko bi pošao njegovim stopama i na tom polju nastavio njegov rad.
Kao da je i u nauci prijetilo, da će glagoljice — bar naše, hrvatske, —
s vremenom nestati ob defectum sacerdotum linguam pa-
leoslovenicam callentium (Jelić, Fontes 140). Zato je ugodno
iznenadio slučaj, da su se u razmaku od svega nekoliko mjeseci u početku
ove godine kod nas pojavile dvije studije posvećene upravo glagoljskom
kalendaru.

Istina, one nisu jednake ni po vrijednosti, niti im je zadatak isti, niti
madovezuju na spomenuti Vajsov rad, ali sve to nimalo ne umanjuje
njihovo značenje za nas na ovom stupnju, na kojem se nalazimo danas.

Štefanićev rad je u prvom redu filološki: »kalendarski« on je
samo po tome, što je fragmenat, koji je želio odrediti, bio fragmenat
štampanog glagoljskog kalendara iz knjige, koja nam se nije sačuvala.
Koincidencija je, dakle, bila gotovo slučajna: Štefanić bi tu radnju bio
napisao, i zacijelo bi je jednako dobro napisao, i da je taj fragmenat sa-
državao nešto drugo a ne kalendar (samo što bi kod toga, naravno, me-
toda u obradbi bila druga).

U ovom slučaju radi se o fragmentu glagoljskog kalendara na perga-
meni, koji je uvezan zajedno s jednim istiskom Brozićeva brevijara iz
god. 1561. u kodeksu Illir. 19 u Vatikanskoj biblioteci. Već je Parčić god.
1876. opazio (i zabilježio), da su te »6 carte in sul principio stampate in
pergamena appartenute ad un altro breviario dell' anno 1492., edizione,
che finora & affatto sconosciuta«, a Štefanić ih je sada podvrgao iscrpnoj
analizi i na njihovoj osnovi nastojao utvrditi a) gdje je spomenuta inku-
nabula, koju s pravom meće u god. 1491, štampana, b) gdje se upotreblja-
vala i c) gdje je, ili za koje je područje bila pisana. On uzima, da se knjiga,
kojoj je pripadao taj fragmenat, nije štampala u Torresanijevoj nego u
nekoj drugoj mletačkoj štampariji, koja nam nije bliže poznata, pa na-
gađa, da bi to mogla biti štamparija, kojoj je vlasnik bio Pelegrinus de Pa-
squalibus Bononiensis, s kojim je, kao prije s Jensonom i s Britanikom,
mogao surađivati i možda upravo na tom poslu raditi i naš Grgur Se-
njanin, koji je 1507. u Senju doštampao glagoljski Naručnik pleba-
nušev. Po zapisima u kalendaru Štefanić drži, da se knjiga, kojoj je
taj fragmenat pripadao, upotrebljavala »u kraju, gdje je kajkavština pre-
lazila u čakavštinu (ili štokavštinu)«, dok se' po postanku (prema unutar-
njoj analizi, prema analizi po svetkovinama) veže prije za Vinodol nego
za Zadar.

Na kraju su na 12 strana i na isto toliko snimaka dane transliteracije
i fotografske snimke cijeloga fragmenta.

Aiko je Parčić pisao, da su mu »pismena lijepa, čista«, na snimkama
se to teško može razabrati, a osim toga potkrala im se u dnu neugodna
štamparska griješka (da je zapisana god. 1941. mjesto 1491).

56