-V. BADURINA STIPČEVIĆ 53 Croatica 37/38/39/1992/1993. Novljanskom brevijaru iz 1495. i u tiskanima Baromićevu brevijaru iz 1493. i Brozićevu brevijaru iz 1561. godine. Izvori naših zborničkih tekstova na- laze se među tekstovima grčkobizantskoslavenske provenijencije, dok su predlošci brevijarskih legendi zapadnoga, i to latinskog porijekla. Teksto- loška obrada legendi — u kojoj sam posebice obradila zborničke legende, njihov međusobni odnos i odnos prema predlošku, zatim brevijarske le- gende, njihov međusobni odnos i odnos prema predlošku, kao i među- odnos zborničkih i brevijarskih legendi — pružila je zanimljive rezultate o kojima bih htjela ovom prilikom izvijestiti. Tekstualna usporedba zborničkih legendi pokazala je veći broj slič- nosti na temelju kojih možemo zaključiti da oba zbornička teksta pripa- daju istoj redakciji, kao u primjeru: I potom' na [vs]aki prazdniku na velikuju noć i petiko[sti] b(la)ž(e)ni Antonii oblača/še se v' s]tihars s(ve)t(a)go P(a)vla i [ra- dovjaše se vsigda ho[deći v nemo]. Fg 2c I potom' na vsaki dan' prazdnika i na veliku noć' i na petikosti bila)ž(e)ni An'ton' oblačaše se va abit' s(ve)toga Pavla i radovaše se vsagda hodeći v nem'. Žg 84v Kao autor jedne i druge legende navodi se neki notar Lav, koji je u legendi u Žgombićevu zbomiku spomenut u prologu, a u fragmentarnoj legendi u kolofonu. Neke podudarnosti među tim tekstovima po kojima se oni razlikuju od grčkog predloška, pokazuju da su naše legende i filijacijski bliske, npr: načesta gresti z(e)mlju nohti Fg 2b, načesta gresti zemlju nohti Žg 84r prema šječavro čpiirrev ol Aćovres; p(o)v(e)ić ima iti na m[€]sto svoe Fg 2b/c, zapovida nima poiti vaspet' na svoe mesto 84 r/v zpoosračev ačrois čoreddetv. Razlike pak koje postoje među tekstovima možemo pripisati razli- čitom odnosu njihovih prepisivača prema predlošcima. Fragmentarna le- genda pisana crkvenoslavenskim jezikom s elementima hrvatskoča- kavskoga jezika ikavskog tipa pripadala je starijem, konzervativnijem tipu zbornika, koji je čuvao doslovce prepisane tekstove. Legenda u Žgombi- ćevu zbomiku pisana je crkvenoslavenskim jezikom s elementima hr- vatskočakavskoga jezika ekavskog tipa i djelo je prepisivača koji je vrlo mnogo intervenirao u stanje predloška, pa je time stvorio novi, stilski obilježen tekst. i grčkoga podrijetla, zatim konstrukcija dativa ap- solutnog koja dolazi na mjestu grčkog genitiva apsolutnog, participi koji se sklanjaju kao i grčki participi, poredak riječi koji često ad verbum slijedi grčki izvornik, kao i neke pogreške u prijevodu — sve to nedvojbe- no upućuje na grčki predložak slavenskom prijevodu čije hrvatskogla- goljske tekstove posjedujemo. Potencijalni grčki predložak nalazimo me- du rukopisima grčke b redakcije prema Bidezu. Ova redakcija, koja je potvrđena u sveukupno pet grčkih rukopisa, te u po jednom orijentalnom tekstu, sirskom, koptskom i arapskom, kraća je preradba grčke a verzije, koja pak predstavlja direktni prijevod Jeronimova latinskog originala.