V. BADURINA STIPČEVIĆ 54 Croatica 37/38/39/1992/1993. Tekstualne usporedbe hrvatskoglagoljskih i spomenutih grčkih tekstova pokazuju da nije moguće sa sigurnošću odrediti koji bi grčki tekst mogao biti neposredni predložak slavenskome prijevodu. Tomu je tako, jer npr. paralele za odstupanja od jedne skupine grčkih tekstova s kojom se naše legende većim dijelom slažu, nalazimo u grčkim tekstovima s kojima inače naše legende nemaju zajedničke podudarnosti. Datiranje pak i lokalizaciju pretpostavljenoga slavenskog arhetipa teško je riješiti, jer osim hrvatskoglagoljskih tekstova koji nam prenose slavenski prijevod grčke legende o sv. Pavlu Pustinjaku b redakcije, ne posjedujemo ni jedan ćirilički tekst istoga prijevoda s kojim bi se naši tekstovi mogli usporediti. Osim toga, naši su tekstovi prilično kasnoga postanja, a k tome upravo onaj tekst koji čuva stariji jezični sloj legende nije u cijelosti sačuvan. Ipak, neke karakteristike toga fragmentarno sa- čuvanog teksta iz 15. stoljeća, a to su rijetke staroslavenske riječi, kons- trukcija atributivnog dativa, kao i ostale sintaktičke konstrukcije, upućuju na to da je slavenski arhetip bio blizak tekstovima staroslavenskog raz- doblja. Naši hrvatskoglagoljski zbornički tekstovi za sada su jedina potvr- da o svojedobnom postojanju prijevoda grčke b verzije legende o sv. Pavlu Pustinjaku i u drugim crkvenoslavenskim književnostima. Na- posljetku, postojanje crkvenoslavenskoga teksta ove legende samo u na- šoj književnosti, potvrđuje još jednom da hrvatskoglagoljska književnost u svom korpusu sadrži tekstove koji su važni i za rekonstrukciju slaven- skih prijevoda. Za razliku od zborničkih tekstova, hrvatskoglagoljski brevijarski tekstovi pripadaju zapadnoj, latinskoj književnoj tradiciji. Oni su dio li- turgijske baštine hrvatskih pavlina glagoljaša koji su svoje crkveno sre- dište u istarsko-primorskom vikarijatu imali u sv. Nikoli na Gvozdu. Kako nam svjedoče pavlinske glagoljske isprave, pavlini su se na ovom pod- ručju jugozapadne Hrvatske u bogoslužju služili staroslavenskim jezikom i glagoljskim pismom, dok su glagoljsko pismo upotrebljavali i u javnome životu. Iz nekoć bogate pavlinske glagoljske baštine sačuvana su samo tri liturgijska glagoljska rukopisa: /I. Novljanski brevijar iz 1495. godine, ko- jega je pop Martinac iz Grobnika u Lici pisao za pavlinski samostan sv. Marije u Ospu kraj Novog Vinodolskog, zatim Vatikanski brevijar Illirico 10 iz 1485, pisan za pavlinski samostan sv. Jelene u Scnju i naposljetku Blagdanar popa Andrije iz Novoga iz 1506. godine, pisan za Ivana Paža- nina, priora pavlinskog samostana sv. Marije u Novom. Možda bi tim rukopisima valjalo pribrojiti i Moskovski odiomak glagoljskoga misala iz 15. stoljeća, za koji se ne može pouzdano ustvrditi da li ga je pisao prior Juraj iz crkve sv. Spasa u Senju. Na postojanje kulta sv. Pavla Pustinjaka upućuje i postojanje nje- gova blagdana, 10. siječnja, koji je zabilježen u kalendaru nekoliko hr- vatskoglagoljskih brevijara. I apostrofiranje sv. Pavla Pustinjaka u litani- jama svih svetih, i to u Hrvojevu misalu na prvom mjestu, a u Code slave 11 iu ll. Novljanskom brevijaru na drugom mjestu ukazuje na pavlinsku baštinu.