Milan Mihaljević: Nekoliko pabiraka iz hrvatskoglagoljskih kodeksa Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, knj. 25 (1999), str. 223232 nikakvo svetogrđe, već je samo sebe učinio smiješnim. Dodatna je mogućnost objašnjenja njegove pogreške da nije izostavio riječ nie, već da je u predlošku bio veznik eda, koji može značiti isto što i da ne, i da je pri prepisivanju ispustio samo slovo e. 3. Niedins k&ždo nije niemp U II. novljanskom brevijaru iz 1495. godine“ na listu 435c u Govoru svetoga Augustina koji se čita u osmici sv. Ivana Krstitelja nalazi se i ova rečenica: Nikoliže bez' usić možet biti da niemw koždo gnću» trpeniem, ohol'stvo smćreniem» iz'mćnitv. U slobodnom prijevodu značilo bi to: "nikako bez prisile ne može biti da bi tko nijem zamijenio srdžbu strpljivošću i oholost poniznošću". Kada se međutim pogleda latinski izvornik s kojega je taj tekst preveden: Non in inquam sine violentia fieri potest, ut unusquisque iracundiam patientia superbiam humilitate commutet,7 vidi se da je riječ niems dodao naš prepisivač ili pak prevoditelj njegova predloška i da njoj u latinskom nema ni spomena. Čitatelj s malo mašte, koji dobro pozna 1. glavu Evanđelja po Luki, odmah će se sjetiti da je Zaharija, zbog toga što nije vjerovao Gabrielovim riječima, zanijemio od navještenja pa do rođenja Ivanova i pretpostavit će da je to vjerojatno navelo našega glagoljaša da doda u gornju rečenicu riječ miemn. Međutim, kao i uvijek, valja prvo pogledati što je u drugim brevijarima. Ljubljanski brevijar C 161a/2 s kraja 14. st. ima na tom mjestu da edino kaž'do, a vatikanski brevijar Illirico 6 iz 1379. godine da ed(i)1o každo. Eding kožvdo običan je staroslavenski izraz koji znači "tkogod, kojigod" i odgovara u potpunosti latinskomu unusquisque. Očito je da je i u predlošku II. novljanskoga brevijara stajao isti izraz, ili još vjerojatnije njegova zanijekana inačica nied(i)ns keždo, pa je pisar to krivo pročitao (možda je mjesto bilo zaprljano ili djelomice izbrisano) i tako dobio potvrđeni oblik miems keždo. Ponovno je taj primjer zanimljiv jer pokazuje da pisar nije sam prevodio tekst, već ga je prepisao sa starijega crkvenoslavenskoga predloška što potvrđuje i druga pogreška u istoj 5 Takva mogućnost nije jako vjerojatna u prvom slučaju jer u tom psalamskom stihu svi drugi kodeksi imaju da ne. $ Vidi Pantelić i Nazor 1977. 7 Vidi Breviarium de Camera, vol. II: 56v. & Vidi Slovnik II: K-O. 1973: 90. 225