Milan Mihaljević: Nekoliko pabiraka iz hrvatskoglagoljskih kodeksa
Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, knj. 25 (1999), str. 223232

 

nikakvo svetogrđe, već je samo sebe učinio smiješnim. Dodatna je
mogućnost objašnjenja njegove pogreške da nije izostavio riječ nie, već da
je u predlošku bio veznik eda, koji može značiti isto što i da ne, i da je pri
prepisivanju ispustio samo slovo e.

3. Niedins k&ždo nije niemp

U II. novljanskom brevijaru iz 1495. godine“ na listu 435c u Govoru
svetoga Augustina koji se čita u osmici sv. Ivana Krstitelja nalazi se i ova
rečenica: Nikoliže bez' usić možet biti da niemw koždo gnću» trpeniem,
ohol'stvo smćreniem» iz'mćnitv. U slobodnom prijevodu značilo bi to:
"nikako bez prisile ne može biti da bi tko nijem zamijenio srdžbu
strpljivošću i oholost poniznošću". Kada se međutim pogleda latinski
izvornik s kojega je taj tekst preveden: Non in inquam sine violentia fieri
potest, ut unusquisque iracundiam patientia superbiam humilitate commutet,7
vidi se da je riječ niems dodao naš prepisivač ili pak prevoditelj njegova
predloška i da njoj u latinskom nema ni spomena. Čitatelj s malo mašte,
koji dobro pozna 1. glavu Evanđelja po Luki, odmah će se sjetiti da je
Zaharija, zbog toga što nije vjerovao Gabrielovim riječima, zanijemio od
navještenja pa do rođenja Ivanova i pretpostavit će da je to vjerojatno
navelo našega glagoljaša da doda u gornju rečenicu riječ miemn.
Međutim, kao i uvijek, valja prvo pogledati što je u drugim brevijarima.
Ljubljanski brevijar C 161a/2 s kraja 14. st. ima na tom mjestu da edino
kaž'do, a vatikanski brevijar Illirico 6 iz 1379. godine da ed(i)1o každo.
Eding kožvdo običan je staroslavenski izraz koji znači "tkogod, kojigod" i
odgovara u potpunosti latinskomu unusquisque. Očito je da je i u
predlošku II. novljanskoga brevijara stajao isti izraz, ili još vjerojatnije
njegova zanijekana inačica nied(i)ns keždo, pa je pisar to krivo pročitao
(možda je mjesto bilo zaprljano ili djelomice izbrisano) i tako dobio
potvrđeni oblik miems keždo. Ponovno je taj primjer zanimljiv jer
pokazuje da pisar nije sam prevodio tekst, već ga je prepisao sa starijega
crkvenoslavenskoga predloška što potvrđuje i druga pogreška u istoj

5 Takva mogućnost nije jako vjerojatna u prvom slučaju jer u tom psalamskom stihu
svi drugi kodeksi imaju da ne.

$ Vidi Pantelić i Nazor 1977.
7 Vidi Breviarium de Camera, vol. II: 56v.
& Vidi Slovnik II: K-O. 1973: 90.

225