£. TURKALJ, Sintaksa infinitiva u hrvatskoglagoljskom psaltiru SSLOVO 63 (2013) 301). Nekoć je nazivan glagolskim načinom, a danas se ubraja u kategorije glagolskih oblika.? S vremenom je infinitiv zadobivao značenje vremena i stanja te sve više glagolskih uloga (usp. TURNER 1963: 134 [podnaslov: S ulogom dativa]). S razvojem glagolskih značajki razvijao se i član. U kla- sičnom razdoblju s predmetnutim članom u srednjem rodu poprima ulogu subjekta i objekta i time punu snagu imenica, što je služilo očuvanju ravno- teže imeničke i glagolske snage. S članom ili bez njega, infinitiv ima i imen- sku i glagolsku narav? Prema nekim autorima član nadoknaduje padežni završetak ili pokazuje ulogu infinitiva svojstvenu određenomu padežu (usp. DANA; MANTEY 1957: 213; TURNER 1963: 140), dok drugi naglašavaju strukturnu važnost člana.' Kao sintetički oblik infinitiv nije bio toliko po- pularan u govornom kao u književnom stilu jer mu je nedostajalo jasnoće i naglaska. Nestajati je međutim počeo tek u koinću. Helenistička uporaba infinitiva, uspoređena s onom u klasičnom grčkome, ponešto je izmijenjena. U nekim slučajevima infinitiv se upotrebljava češće nego u klasičnom grč- kome, a u drugima rjede, kao u slučaju akuzativa s infinitivom, ustupajući mjesto zavisnim rečenicama s veznicima iva i 6a: (usp. VOTAW 1896: 9; ROBERTSON 1915: 1056). U svom razvijenom stanju ima prospektivnu, namjernu i deklarativnu ulogu, te ulogu subjekta ili objekta. Tendencija su- protna potiskivanju infinitiva iskazuje se u koinću povećanom uporabom infinitiva: a) iza glagola kretanja sa značenjem klasičnoga participa futura, te b) s članom, značajno proširenom uporabom na koju je barem dijelom utjecala uporaba infinitiva s prijedlozima u hebrejskom biblijskom jeziku. Posebno je česta uporaba člana ob s infinitivom u namjernom i posljedič- nom značenju (usp. ZERWICK_1963: 132), a pod utjecajem hebrejskoga Stoički gramatičari nazivali su infinitiv &nagiugarov gijua, dmagiubanog čyiduoig (“nelična riječ', *neličan način“). Grčki gramatičar 2. stoljeća Apolonije Diskol naziva ga petim načinom. Neki rimski gramatičari uzeli su termin infinitivus u značenju “perfectus" (savršen). * Robertson smatra da tradicionalna podjela infinitiva na članske i beščlanske uporabe predstavlja uporabe infinitiva u njegovim imenskim vidovima, a njegovu glagolsku stranu te da članski infinitiv nije »imeničkiji« od bes ROBERTSON 1915: 1058), + Prema Burku (usp. BURK 2004: 2-5, 54 [chart], $5-85), od člana s drugim vrstama riječi. S drugim vrstama riječi određenost, poimeničenje i anafora. S_ infinitivom član je funkcijsko obilježje koje označava gramatičko-struktumni odnos koji ne mora inače biti očit inskoga (usp. 143