£. TURKALJ, Sintaksa infinitiva u hrvatskoglagoljskom psaltiru SSLOVO 63 (2013) grčki infinitiv prenosi namjernom rečenicom može se raditi o utjecaju latin- skoga jezika. Pastrnek je u svom radu (usp. PASTRNEK 1903: 366-391) o prijevodu grčkih članskih konstrukcija u starocrkvenoslavenskom prijevodu psaltira i evanđelistara usporedio i dopunio Valjavčeve primjere, na teme- lju prijevoda grčkoga namjernoga infinitiva s članom zaključio je da se ni u drugim članskim konstrukcijama ne može računati s utjecajem latinsko- ga prijevoda.' Mjesta na kojima se u starocrkvenoslavenskom psaltirskom prijevodu pojavljuje zavisna namjema rečenica Mirčev tumači paralelnim razvojem s grčkom koinć (usp. MIRČEV 1937: 14): i u tadašnjem grčkom infinitiv se nadomješta analitičkim finitnim oblicima s veznicima. U svo- joj studiji o članu u slavenskim jezicima s osobitom pozornošću na staro- crkvenoslavenski, J. Kurz (usp. KURZ 1937-1938: 212-340; 1939-1946: 172-288) bavi se pitanjem prijevoda grčkoga infinitiva s članom u starocr- kvenoslavenskom jeziku na korpusu evanđelja i psaltira. Psaltirske primjere preuzima iz Pastrnkove studije, provjerene prema novijem Sever'janovljevu izdanju psaltira. Sintaksom infinitiva i načinima njihova prevođenja u sta- rocrkvenoslavenskim kodeksima evanđelja bavi se i L. Pacnerova (usp. PACNEROVA 1964: 534-557), U ovom radu opisat će se oblici, uporabe i rečenične uloge infinitiva u hr- vatskom crkvenoslavenskom psaltirskom prijevodu i njihov odnos s grčkim predloškom. Razmotrit ćemo je li odnos simetričan, odnosno je li svaki cr- kvenoslavenski infinitiv ili infinitivna konstrukcija prijevod sukladne infini- tivne konstrukcije grčkoga predloška. Da bismo bolje razumjeli strani utje- caj na taj element crkvenoslavenske sintakse, promotrimo povijesni razvoj i poimanje infinitiva u grčkom jeziku (usp. ROBERTSON 1915: 1052-1056). 2. RAZVOJ INFINITIVA U GRČKOM JEZIKU A. T. Robertson smatrao je razvoj grčkoga infinitiva od klasičnoga do helenističkoga grčkoga jezika jednom od »najzanimljivijih priča u povije- sti jezika« (ROBERTSON 1915: 1056). Izvorno je infinitiv bio glagolska imenica, koja je s vremenom nestala, ostavivši za sobom ukočeni padež (većinom dativ svrhe). Odatle mu u rečenici funkcija priložne oznake svr- he iz koje se razvila i funkcija akuzativnoga objekta (usp. DUKAT 2003 ! Usp. KURZ 1937-1938: 290; PASTRNEK 1903: 366-375, 383-385. 142