£. TURKALJ, Sintaksa infinitiva u hrvatskoglagoljskom psaltiru SSLOVO 63 (2013)

grčki infinitiv prenosi namjernom rečenicom može se raditi o utjecaju latin-
skoga jezika. Pastrnek je u svom radu (usp. PASTRNEK 1903: 366-391) o
prijevodu grčkih članskih konstrukcija u starocrkvenoslavenskom prijevodu
psaltira i evanđelistara usporedio i dopunio Valjavčeve primjere, na teme-
lju prijevoda grčkoga namjernoga infinitiva s članom zaključio je da se ni
u drugim članskim konstrukcijama ne može računati s utjecajem latinsko-
ga prijevoda.' Mjesta na kojima se u starocrkvenoslavenskom psaltirskom
prijevodu pojavljuje zavisna namjema rečenica Mirčev tumači paralelnim
razvojem s grčkom koinć (usp. MIRČEV 1937: 14): i u tadašnjem grčkom
infinitiv se nadomješta analitičkim finitnim oblicima s veznicima. U svo-
joj studiji o članu u slavenskim jezicima s osobitom pozornošću na staro-
crkvenoslavenski, J. Kurz (usp. KURZ 1937-1938: 212-340; 1939-1946:
172-288) bavi se pitanjem prijevoda grčkoga infinitiva s članom u starocr-
kvenoslavenskom jeziku na korpusu evanđelja i psaltira. Psaltirske primjere
preuzima iz Pastrnkove studije, provjerene prema novijem Sever'janovljevu
izdanju psaltira. Sintaksom infinitiva i načinima njihova prevođenja u sta-
rocrkvenoslavenskim kodeksima evanđelja bavi se i L. Pacnerova (usp.
PACNEROVA 1964: 534-557),

U ovom radu opisat će se oblici, uporabe i rečenične uloge infinitiva u hr-
vatskom crkvenoslavenskom psaltirskom prijevodu i njihov odnos s grčkim
predloškom. Razmotrit ćemo je li odnos simetričan, odnosno je li svaki cr-
kvenoslavenski infinitiv ili infinitivna konstrukcija prijevod sukladne infini-
tivne konstrukcije grčkoga predloška. Da bismo bolje razumjeli strani utje-
caj na taj element crkvenoslavenske sintakse, promotrimo povijesni razvoj i
poimanje infinitiva u grčkom jeziku (usp. ROBERTSON 1915: 1052-1056).

2. RAZVOJ INFINITIVA U GRČKOM JEZIKU

A. T. Robertson smatrao je razvoj grčkoga infinitiva od klasičnoga do
helenističkoga grčkoga jezika jednom od »najzanimljivijih priča u povije-
sti jezika« (ROBERTSON 1915: 1056). Izvorno je infinitiv bio glagolska
imenica, koja je s vremenom nestala, ostavivši za sobom ukočeni padež
(većinom dativ svrhe). Odatle mu u rečenici funkcija priložne oznake svr-
he iz koje se razvila i funkcija akuzativnoga objekta (usp. DUKAT 2003

! Usp. KURZ 1937-1938: 290; PASTRNEK 1903: 366-375, 383-385.

142