J. VUČKOVIĆ «dnjovjekovni itinerar po Svetoj zemlji SLOVO 67 (2017) uočiti visoka razina sličnosti u morfologiji slova, duktusu i pravopisnim rješe- njima, što mu je onda poslužilo kao uporište za zaključak »da su sve ruke pisale otprilike u isto vrijeme i u istoj sredini« (ŠTEFANIĆ 1970: 5) Polazeći od zaključka da su sve kodikološke jedinice u Vinodolskome zborniku ipak nastale u istome kraju i u kratkome intervalu, Štefanić je mjesto nastanka čitava kodeksa nastojao utvrditi na temelju jezika u njemu zapisanih tekstova. Pritom je osobitu važnost pripisao činjenici da uz prijepise redigi- ranih crkvenoslavenskih prijevoda i mlađe tekstove u kojima prevladavaju elementi književnoga jezika čakavske ili čakavsko-crkvenoslavenske stili- zacije Vinodolski zbornik sadržava i veći broj čakavskih te čakavsko-crkve- noslavenskih tekstova koji su protkani i tipičnim kajkavizmima (ŠTEFANIĆ 1970: 5; usp. DAMJANOVIĆ 2008: 139, 143).“ Naime, pri sastavljanju kata- loga glagoljske građe iz Akademijina arhivskoga fonda (ŠTEFANIĆ 1969.a; ŠTEFANIĆ 1970) Štefanić se prema pojavi tipično kajkavskih elemenata u jezično hibridnim glagoljskim rukopisima odnosio kao prema dosta pouzda- nome pokazatelju da su ti rukopisi nastali na prostoru nekoga prijelaznoga ili sekundarno miješana čakavsko-kajkavskoga govora (usp. DAMJANOVIĆ 2008: 140-141; RADOŠEVIĆ 2016: 247). Primjenjujući takav interpretativni obrazac i na Vinodolski zbornik, Štefanić je ustvrdio da su njegove sastavnice napisane »negdje u užoj Hrvatskoj na granici čakavsko-kajkavskoj« (ŠTEFA- NIĆ 1970: 10; usp. HERCIGONJA 1983: 339), lako ne možemo isključiti mogućnost da je Štefanićeva tvrdnja o mjestu nastanka_ Vinodolskoga zbornika doista točna, upitno je može li se njezina točnost dokazati isključivo potvrdama kajkavizama u nekoliko zborničkih tekstova. Naime, određenu sumnju u pouzdanost dijalektološkoga pristu- pa utvrđivanju geografskoga podrijetla rukopisa u danome kontekstu uno- se već načelna Hercigonjina (HERCIGONJA 1983: 353) i Damjanovićeva (DAMJANOVIĆ 1995: 68; usp. DAMJANOVIĆ 2008: 146) razmišljanja o komunikacijskoj funkciji kajkavizama u jeziku hrvatskoglagoljske nelitur- gijske književnosti 15. stoljeća. Naime, kroz njihove se radove provlači teza 4 Za prikaz sociolingvističkoga statusa spomenutih varijeteta vidi: MIHALJEVIĆ 2011: 231 'Ne dovodeći u pitanje tvrdnju da se u Vinodolskome zborniku može prepoznati više »'sigur- nih' kajkavizama« (DAMJANOVIĆ 1995: 75; usp. HERCIGONJA 1983: 311-313; DAMJA- 'NOVIĆ 2008: 161), Stjepan Damjanović na tragu Julija Derossija i Eduarda Hercigonje (DEROSSI 1975: 32-33 HERCIGONJA 1983: 353: usp. RADOŠEVIĆ 2016: 247) ipak upozorava da ponekad »[nlije [...] nimalo jednostavno odgovoriti na pitanje što u pojedinim povijesnim razdobljima možemo držati kajkavizmom i kako izbjeći nesumnjivoj opasnosti da nas zavede naš današnji jezični osjećaj« (DAMIANOVIĆ 1995: 68: usp. DAMJANOVIĆ 2008: 146). Za osvrt na propuste u dosadašnjim jezičnim analizama Vinodolskoga zbornika i poteškoće s kojima se suočavaju pokušaji da se odredi kojim su idiomom pojedini tekstovi pisani v. KAPETANOVIĆ 2016: 215-217. 47