J. VUČKOVIĆ, Srednjovjekovni itinerar po Svetoj zemlji SLOVO 67 (2017) da se književna praksa tadašnjih glagoljaša uvelike vodila za načelom prema kojemu neliturgijske tekstove nije bilo dovoljno uskladiti s očekivanjima za- vičajnih glagoljaša, nego su se tražile prilagodbe koje će ciljati na recipijente iz različitih društvenih slojeva te s nešto većega dijela hrvatskoga kulturnoga prostora (usp. RADOŠEVIĆ 2016: 247-248). Riječ je o načelu koje se pre- ma Hercigonji i Damjanoviću najizrazitije očitovalo na jezičnoj razini, i to u voljnim pokušajima brojnih vernakularnih glagoljskih pisara da prekorače granice vlastitoga organskoga govora kako bi oblikovali potpuno nov knji- ževni idiom s odlikama čakavskih i kajkavskih govora (HERCIGONJA 2006: 225-226: DAMJANOVIĆ 2008: 141; usp. MIHALJEVIĆ 2011: 231), što ne znači da su ti pokušaji bili do kraja usustavljeni i koordinirani na razini čitave glagoljaške zajednice (usp. HERCIGONJA 1983: 355). Za razliku od Her- cigonje koji je pretpostavljao da je spomenuta zamisao o naddijalektalnome hibridnome književnome jeziku u konačnici uglavnom dolazila do izražaja u radu glagoljaša koji su bili izravno povezani s pokupskim krajem gdje bi- smo kajkavske i čakavske elemente mogli očekivati i u organskim govorima (HERCIGONJA 1983: 339-352; HERCIGONJA 2006: 225), Damjanović je ipak prihvaćao mogućnost da je zamisao o hibridnome književnome jeziku bila toliko široko prihvaćena da su i glagoljaši s područja čistih čakavskih govora ponekad upotrebljavali tipično kajkavske jezične elemente s namje- rom da uvećaju brojnost publike koja će biti otvorena za tekstove u njihovim rukopisima (DAMJANOVIĆ 2008: 141). Međutim, čak i ako se ne prihvati Damjanovićeva hipoteza da kajkavizmi u glagoljskim tekstovima nisu poja- va koja se može isključivo povezivati s pokupskim krajem ili nekim drugim užim geografskim prostorom, Štefanićev pokušaj da na temelju potvrđenih kajkavizama utvrdi mjesto nastanka Vinodolskoga zbornika problematičan je već i stoga što je jezična heterogenost tekstova u tome kodeksu vrlo izražena. Naime, budući da i sam Štefanić ističe da »[j]ezik sastavaka nije jedinstven« (ŠTEFANIĆ 1970: 5), nije jasno zašto bi upravo tekstovi s kajkavizmima bili presudni za određivanje mjesta nastanka čitava konvoluta u okolnostima gdje takve elemente upotrebljavaju samo dvojica od pet pretpostavljenih pisara (usp. HERCIGONJA 1983: 344). Što se tiče datacije Vinodolskoga zbornika, zasad je neupitan samo fer- minus ante quem za nastanak dijelova kojima pripadaju listovi ff. 37r-38v i f£ 64v-65v. Naime, na tim se listovima nalazi niz izravno datiranih sekun- darnih bilježaka među kojima su najstarije zapisane sredinom 15. stoljeća (usp. ŠTEFANIĆ 1970: 9-10). Individualne karakteristike pisarskih poteza različitih autora sekundarnih bilježaka upućuju na zaključak da najvjerojat- nije nitko od njih nije sudjelovao u pisanju primarnih tekstova ni u kojoj od 48