Jasna Vince: Što nam o dvojini pričaju Suzana i starci?, 505-512

 

Odabirom dvojine u posljednjoj rečenici Bemnardin čitatelju jasno daje do zna-
nja da se radnja nakon kratkoga spomena "sporednih likova" — o kojima je pripovi-
jedao u množini — ponovo vraća "glavnim junacima". Drugim riječima, ne govori
se više uopćeno o 'takvima' nego se upućuje na 'ove'. Septuaginta i Vulgata to mjesto
prevode izmjenjujući zamjenice: čc : odroc; qui : iste.

Dvojina je u HCS, a posebno u misalskim tekstovima, živa (imenska i glagol-
ska) gramatička kategorija i rijetki su primjeri u kojima se dvojnost izriče množi-
nom. Neke takve nudi upravo naš maleni korpus.

U 43. retku Suzana se pred okupljenim mnoštvom obraća Bogu u nadi da će ju
on izbaviti od smrti. Ona je, kao što znamo, na temelju lažnoga svjedočenja dvojice
sudaca optužena za djelo koje nije počinila. Evo prvo (4) njezinih riječi a potom (5)
Danielova iskaza:

(4) 43:tivišik(a)ko lažno sv(&)d(e)t(e)l'stvo vzložiše / vzloženo e(st') na me se umira-

ju ničesože z'le stvor'ši k(a)ko sić / si zlć sastavista / v'zložiše o mnć # ti znaš, da
su krivo svidočastvo učinili protiva meni

(5) 49: I'žno su(&)d((e))i(e)lstvo v'zloženo e(st')/ svćdokovali sut' na nju # krivo svi-
dočastvo govorili jesu protiva rioj

Provjera suvremenoga slovenskoga prijevoda Biblije otkriva dosljednu uporabu
dvojine: 43 ti veš, da sta lažnivo pričala proti meni...ta dva zlobno dolžita; 49 ta dva sta
proti njej lažnivo pričala. (Sveto pismo Stare in Nove Zaveze 1996: 1466). Zašto je
ona u našim tekstovima izostala, premda je tu dvojnost neupitna, a ne, kao u pret-
hodnom primjeru, tek vjerojatna? Za objašnjenje ćemo pozvati u pomoć pasivnu
inačicu jedne od rečenica: I“žno sv(&)d((e))H(e)lstvo v'zloženo e(st'). U njoj obavijest o
'vršiteljima radnje', pa tako i o njihovu broju, nije prenesena nikako, što dokazuje
da ona i nije ključna: težište je priče negdje drugdje. Sva je tragika Suzanina polo-
žaja u tome što je lažno optužena i nevina osuđena na smrt, a podatak o krivcima
u tom je trenutku u drugom planu. Ako se o "vršiteljima radnje" ipak govori (u
aktivnim rečenicama: sa subjektom ili bez njega) to je najčešće u množini? — grama-
tičkom broju podobnom da izvijesti o nepoznatom ili nevažnom "vršitelju radnje".
Pokazuje se nadalje da se dvojina bolje čuva kada je subjekt izrijekom naveden;
usp. s jedne strane izmjenjivanje dvojine i množine: sić + sastavista / si + v'zložiše, ali
samo: O + vzložiše, & + sv&dokovali sut', a ne možda *2 +vzložista, *2 + sučdokovala
sta. Sve nas to vodi zaključku kako u dugom procesu gubljenja dvojine množina
ranije "osvaja" okoline s neistaknutim agensom. Iako skroman, naš korpus otkriva
da se takav agens u aktivnoj rečenici često ne utjelovljuje u subjektu, a može ostati
i neizrečen (pasiv).

A sada čujmo kako se o događaju izjašnjavaju tužitelji, čije je svjedočanstvo, ra-
zumije se, u prvom licu:

(6) 40: siju riče svčdokueva / su(&)dokueve / svedetel'stvuev€ na nju

Svjedoka su dva pa je glagol u dvojini (u tri inačice). U proširenom korpusu sus-

3 To vrijedi i onda kada je vršitelj jedan, kao u primjeru: Kako su te to pošišali? (usp.
Vince 2005: 354).

507