Jasna Vince: Što nam o dvojini pričaju Suzana i starci?, 505-512 Odabirom dvojine u posljednjoj rečenici Bemnardin čitatelju jasno daje do zna- nja da se radnja nakon kratkoga spomena "sporednih likova" — o kojima je pripovi- jedao u množini — ponovo vraća "glavnim junacima". Drugim riječima, ne govori se više uopćeno o 'takvima' nego se upućuje na 'ove'. Septuaginta i Vulgata to mjesto prevode izmjenjujući zamjenice: čc : odroc; qui : iste. Dvojina je u HCS, a posebno u misalskim tekstovima, živa (imenska i glagol- ska) gramatička kategorija i rijetki su primjeri u kojima se dvojnost izriče množi- nom. Neke takve nudi upravo naš maleni korpus. U 43. retku Suzana se pred okupljenim mnoštvom obraća Bogu u nadi da će ju on izbaviti od smrti. Ona je, kao što znamo, na temelju lažnoga svjedočenja dvojice sudaca optužena za djelo koje nije počinila. Evo prvo (4) njezinih riječi a potom (5) Danielova iskaza: (4) 43:tivišik(a)ko lažno sv(&)d(e)t(e)l'stvo vzložiše / vzloženo e(st') na me se umira- ju ničesože z'le stvor'ši k(a)ko sić / si zlć sastavista / v'zložiše o mnć # ti znaš, da su krivo svidočastvo učinili protiva meni (5) 49: I'žno su(&)d((e))i(e)lstvo v'zloženo e(st')/ svćdokovali sut' na nju # krivo svi- dočastvo govorili jesu protiva rioj Provjera suvremenoga slovenskoga prijevoda Biblije otkriva dosljednu uporabu dvojine: 43 ti veš, da sta lažnivo pričala proti meni...ta dva zlobno dolžita; 49 ta dva sta proti njej lažnivo pričala. (Sveto pismo Stare in Nove Zaveze 1996: 1466). Zašto je ona u našim tekstovima izostala, premda je tu dvojnost neupitna, a ne, kao u pret- hodnom primjeru, tek vjerojatna? Za objašnjenje ćemo pozvati u pomoć pasivnu inačicu jedne od rečenica: I“žno sv(&)d((e))H(e)lstvo v'zloženo e(st'). U njoj obavijest o 'vršiteljima radnje', pa tako i o njihovu broju, nije prenesena nikako, što dokazuje da ona i nije ključna: težište je priče negdje drugdje. Sva je tragika Suzanina polo- žaja u tome što je lažno optužena i nevina osuđena na smrt, a podatak o krivcima u tom je trenutku u drugom planu. Ako se o "vršiteljima radnje" ipak govori (u aktivnim rečenicama: sa subjektom ili bez njega) to je najčešće u množini? — grama- tičkom broju podobnom da izvijesti o nepoznatom ili nevažnom "vršitelju radnje". Pokazuje se nadalje da se dvojina bolje čuva kada je subjekt izrijekom naveden; usp. s jedne strane izmjenjivanje dvojine i množine: sić + sastavista / si + v'zložiše, ali samo: O + vzložiše, & + sv&dokovali sut', a ne možda *2 +vzložista, *2 + sučdokovala sta. Sve nas to vodi zaključku kako u dugom procesu gubljenja dvojine množina ranije "osvaja" okoline s neistaknutim agensom. Iako skroman, naš korpus otkriva da se takav agens u aktivnoj rečenici često ne utjelovljuje u subjektu, a može ostati i neizrečen (pasiv). A sada čujmo kako se o događaju izjašnjavaju tužitelji, čije je svjedočanstvo, ra- zumije se, u prvom licu: (6) 40: siju riče svčdokueva / su(&)dokueve / svedetel'stvuev€ na nju Svjedoka su dva pa je glagol u dvojini (u tri inačice). U proširenom korpusu sus- 3 To vrijedi i onda kada je vršitelj jedan, kao u primjeru: Kako su te to pošišali? (usp. Vince 2005: 354). 507