Od indoeuropeistike do kroatistike : Zbornik u čast Daliboru Brozoviću rest ćemo se, međutim, s potvrdom u množini: sei r&či sv(&)d(&)teli esm(') Brib Oxf 349 (Reinhart 1988: 135). Prisjetimo se dviju uloga predikatne imenice: prva je (i osnovna) pridavanje obilježja subjektu, a druga izjednačivanje s njime. Poznato je i to da se u jezicima razlika među spomenutim ulogama izriče i različitim padežima (ili njihovom različitom čestotom), kako izlazi već iz samoga naslova članka: Equa- tion vs. Ascription: The Nominative/lnstrumental Opposition in West Slavic (Rothstein 1986). Neki autori idu tako daleko da slavenski padežni sustav obogaćuju dodat- nim padežom: predikativom (NPp):, obrazlažući to ovim riječima: »Semantically a 'NPp is obligatorily +generic; no other qualifications are significant. It is precisely because of its +generic characteristic that 1 feel the need to introduce PREDICATIVE as an autonomous member of the case paradigm.« (Topoliriska 1996: 69). Opreka određeno : neodređeno, identificirano : neidentificirano, referencijalno : nereferencijalno i sl. nije odgovorna samo za odabir padeža predikata nego odlučuje i o pridjevnom liku u predikatnoj imenskoj skupini (On je dobri pastir * On je dobar pastir). U vezi s gramatičkim brojem vrijedi pravilnost: nizak položaj obilježja na ljestvici određe- nosti — u našem primjeru +generic - pogoduje zamjeni obilježenoga člana (dvojine) neobilježenim (množinom). Razmatranje o predikatu dovelo nas je do četvrte točke. TV. Sljedećim nizom rečenica želim orisati skup zakonitosti u uzmaku dvojine koju sažima poznata ljestvica: attributive < predicate < relative pronoun < personal pronoun (Corbett 2000:190): (7) 28: pridosta i ta d'va prozvitera plna... # pridoše i dva popa napurieni / napurie- na... (8) | 34: vstav'ša ta prozvitera # ustafši se dva popa (9) 38: mi...videv'še / ve... videvša...# mi...vidjeoši... (10) 59: i ubiet' vi oba / vaju — # da ubije vas (11) 54, 58: videl' &/ eju esi vkup' buduca # jih si vidil zgovarajući se Prvi odnos: onaj između atributa i predikata predstavljen je Bemardinovom dvostrukom potvrdom primjera (7): dvojina je u atributa stalna, a u predikatnoga proširka alternira s množinom. U HCS je alternacija među brojevima u participa prikazana u (8) i (9). Napominjem da su primjeri s množinom, kao prva inačica u (9): vid(&v'še, u hrvatskoglagoljskom misalu sasvim iznimni.5 Dvojina odnosne zamjenice dobro je sačuvana čak i u starohrvatskom, u što smo se mogli uvjeriti na primjeru (3). Rijetka je, ali u nekim spomenicima (kakav je upravo ovaj iz kojega donosimo osnovni tekst) već sustavna zamjena dvojinskoga zamjeničkoga oblika za prvo lice vć množinskim mi — kao u (9). U Bernardina su pak množinski oblici potpuno prev- ladali. Za drugo i treće lice lične zamjenice naš nam korpus ne podastire primjere u * Obično je predikatna uloga jedna od važnijih koja se pripisuje instrumentalu; usp. Me- Ičuk 1986:7i. 5 Ipak, ne može biti slučajno da su se u istom misalu našli i ovi primjeri s participom u množini: L 2,4 preidosta d(v)n» puti ičuće ga; Mt 4,18 vide 2 br(a)ta....vmetajuće mriže v more. 508