Od indoeuropeistike do kroatistike : Zbornik u čast Daliboru Brozoviću

 

 

rest ćemo se, međutim, s potvrdom u množini: sei r&či sv(&)d(&)teli esm(') Brib Oxf
349 (Reinhart 1988: 135). Prisjetimo se dviju uloga predikatne imenice: prva je (i
osnovna) pridavanje obilježja subjektu, a druga izjednačivanje s njime. Poznato je i
to da se u jezicima razlika među spomenutim ulogama izriče i različitim padežima
(ili njihovom različitom čestotom), kako izlazi već iz samoga naslova članka: Equa-
tion vs. Ascription: The Nominative/lnstrumental Opposition in West Slavic (Rothstein
1986). Neki autori idu tako daleko da slavenski padežni sustav obogaćuju dodat-
nim padežom: predikativom (NPp):, obrazlažući to ovim riječima: »Semantically a
'NPp is obligatorily +generic; no other qualifications are significant. It is precisely
because of its +generic characteristic that 1 feel the need to introduce PREDICATIVE
as an autonomous member of the case paradigm.« (Topoliriska 1996: 69). Opreka
određeno : neodređeno, identificirano : neidentificirano, referencijalno : nereferencijalno i
sl. nije odgovorna samo za odabir padeža predikata nego odlučuje i o pridjevnom
liku u predikatnoj imenskoj skupini (On je dobri pastir * On je dobar pastir). U vezi
s gramatičkim brojem vrijedi pravilnost: nizak položaj obilježja na ljestvici određe-
nosti — u našem primjeru +generic - pogoduje zamjeni obilježenoga člana (dvojine)
neobilježenim (množinom).
Razmatranje o predikatu dovelo nas je do četvrte točke.

 

TV. Sljedećim nizom rečenica želim orisati skup zakonitosti u uzmaku dvojine
koju sažima poznata ljestvica: attributive < predicate < relative pronoun < personal
pronoun (Corbett 2000:190):

(7) 28: pridosta i ta d'va prozvitera plna... # pridoše i dva popa napurieni / napurie-

na...

(8) | 34: vstav'ša ta prozvitera # ustafši se dva popa

(9) 38: mi...videv'še / ve... videvša...# mi...vidjeoši...

(10) 59: i ubiet' vi oba / vaju — # da ubije vas

(11) 54, 58: videl' &/ eju esi vkup' buduca # jih si vidil zgovarajući se

Prvi odnos: onaj između atributa i predikata predstavljen je Bemardinovom
dvostrukom potvrdom primjera (7): dvojina je u atributa stalna, a u predikatnoga
proširka alternira s množinom. U HCS je alternacija među brojevima u participa
prikazana u (8) i (9). Napominjem da su primjeri s množinom, kao prva inačica u
(9): vid(&v'še, u hrvatskoglagoljskom misalu sasvim iznimni.5

Dvojina odnosne zamjenice dobro je sačuvana čak i u starohrvatskom, u što
smo se mogli uvjeriti na primjeru (3).

Rijetka je, ali u nekim spomenicima (kakav je upravo ovaj iz kojega donosimo
osnovni tekst) već sustavna zamjena dvojinskoga zamjeničkoga oblika za prvo lice
vć množinskim mi — kao u (9). U Bernardina su pak množinski oblici potpuno prev-
ladali. Za drugo i treće lice lične zamjenice naš nam korpus ne podastire primjere u

  

* Obično je predikatna uloga jedna od važnijih koja se pripisuje instrumentalu; usp. Me-
Ičuk 1986:7i.

5 Ipak, ne može biti slučajno da su se u istom misalu našli i ovi primjeri s participom u
množini: L 2,4 preidosta d(v)n» puti ičuće ga; Mt 4,18 vide 2 br(a)ta....vmetajuće mriže v more.

508