e £ 8 Glagoljica u knjižnicama kapucinskih samostana hrvatskoglagoljskim tekstovima na Tijelovo (In festo sanctissimi corporis Christi). F&Vax 2 sadrži i tekst Tijelovske sekvencije: Šekvencie s(veta)go tela h(r'stova) Hvali Sione Spasitela, hrvatskoglagoljski prijevod latinske Lauda Sion Salvatorem (Tandarić 1973) koji se ne nalazi u svim hrvatskoglagoljskim rukopisnim misalima.“ Prema dosadašnjim istraživanjima prosuđujemo da bismo FoVa« 2 mogli datirati drugom polovicom 14. st“ Istraživanje Varaždinskih fragmenata hrvatskoglagoljskoga misala aktualiziralo je, već na problemskoj razini provenijencije knjiga kojima su služile kao ovici, nekoliko zanimljivih aspekata povezanosti kapucina s hrvatskoglagoljskom tradicijom. 'Na unutarnjoj naslovnoj stranici knjige skoje je skinut dvolist FgVar /, [IX c. 5.) Prediche qvaresimali del P F Alessandro Tomaso Arcvdi, de' predicatori. (1712.) zapisano je rukom, c&mom tintom Loci Capucinorum Varasdini, Insignitus Cathalogo Sub. Lit. g. Nr 7.IXC.5., te ljubičastim pečatom potvrđeno: Bibliotheca Capucinorum Varasdini. Na preliminarnom praznome listu nalazi se i djelomično čitljiv (prva dva retka očito su namjerno išarana) zapis drugačijim rukopisom, također crnom tintom: »Liber donatus p Casimiro a rleverenjd[issi]mo dfo]mlinjo Petro Czuetkj«. Zapis upućuje na poznatu činjenicu o razvoju Varaždinske kapucinske knjižnice isključivo donacijama (Šagi 1996) — prvenstveno visokoga hrvatskog plemstva, donatora i gradnje samostana i crkve (Kemiveš 2001): Erdodija, Draškovića, Kukuljevića; Pavlina iz Lepoglave; Isusovaca; pojedinih župnika iz okolice; te samih kapucina (Šagi 1996). Prema strogim Konstitucijama Reda male braće kapucina (Ordo Fratrum Minorum Capuccinorum, OFMCap) iz 1643. g. koje je odobrio papa Urban VIII/ kapucinima je kao osnova uzdržavanja dozvoljen isključivo osobni rad i prošnja milostinje, a najstrože zabranjena uporaba novca u koje bilo svrhe, tako da nisu smjeli čak ni knjige kupovati za knjižnicu, a niti posjedovati ih u osobnu vlasništvu. Međutim, kako je pučko propovijedanje, utemeljeno na kvalitetnoj teološkoj naobrazbi, uz karitativnu djelatnost bila jedna od najbitnijih zadaća kapucina* — »pučkih fratara«, Konstitucije su, istodobno, strogo obvezivale svaki samostan da, već pri utemeljenju, odnosno gradnji, upravo za knjižnicu osigura 'sobu srednje veličine' (Šagi 1996). Kapucinski red OFMCap" treći je reformirani, uz Manju braću franjevce (opservante) i konventualce (minorite), od 1525. g. samostalni ogranak Franjevačkoga reda sv. Franje Asiškoga (1182.-1226.), koji je ustanovljen početkom 13. st. prema usmenom odobrenju pape Inocenta lII. iz 1209. g. Njegovi začetnici, opservanti Matteo da Basco i Ludovico da Fossombrone, već 2. srpnja 1528. g. »od pape Klementa VII. dobivaju kanonski temelj za svoju zajednicu bulom RELIGIONIS ZELUS« (Tenšek 2001: 106) kojom kapucini postižu Primjerice, ne sadrže ga: Misal kneza Novaka (MNov: Cod. sla. 8, 1368. g.), Berlinski (MBer: Ms Ham. 444, 1402. g.), Katikanski osmi (MVat; Borg. illi: &, 1435. g.), Njujorški (MNew: M. 931, rano 15. st.), Bribirski (MBrib: 15. st.) i Novljanski (15. st.), dok je u Ljubljanskome II — Beramskome misalu (MLab;: M. 164, prije: C 1644/2, 15. st) sačuvan samo djelomično. Detaljnu analizu FgH 2 objavit ćemo takoder u zasebnome radu. Već prve Konstimcije iz 1535. g., »magna charta kapucinskoga zakonodavstva« (Tenšek 2001: 106) promiču izvomi fianjevački duh »najvećega siromaštva i nenavezanosti na bilo koja dobra ili mjesta na ovom svijetu« (Šagi-Bunić 1976: 373) * Redovnik kapucin, u kestenjastosmeđem habitu s dugačkom šiljastom kapuljačom (kapucom) na leđima, s užetom (cingulom) i krunicom o pojasu (Tenšek 2001: 105) »posvećuje se propovijedanju Evandelja i duhovnom radu prvenstveno među siromašnima i nižim slojevima stanovništva« (Šagi-Bunić 1976: 373-374) Naziv Reda na prvom generalnom kapitulu 1529. g. u Albacini: Manja braća od pustinjačkog života svjedoči o početnoj predanosti kapucina ideji pustinjaštva. U papinskim dokumentima do 1535. g susreće se maziv “Capucciati", a potom “Capucini“ (Tenšek 2001: 106)