344 Anica Vlašić-Anić nepotpunu pravnu samostalnost; potpunu, s vlastitim vrhovnim poglavarom dodjeljuje im 1619. g. papa Pavao V. Kapucinski red, iznikao u razdoblju Luthera i reformacije, ali i katoličke restauracije nakon Tridentinskog koncila (1542.-1564. g.), paralelno s isusovačkim (Horvat 1992) koji ga svugdje podržava i pomaže!" — unatoč prvobitnoj papinskoj zabrani širenja izvan Italije (dekretod 5. 1. 1537. g.), već se 1575. g. »popeo na3.500 članova u 18 provincija i 300 samostana.« (Tenšek 2001: 106). Nakon ukidanja ove zabrane odlukom pape Grgura XIII. (6. V. 1574. g.), kapucini su se proširili po gotovo svim zemljama Europe."! U hrvatske krajeve dolaze nakon utemeljenja kapucinskoga samostana u Grazu (10. VIII. 1600. g.) kojije, kao i samostane u Pragu (1599. g.) i Beču, po nalogu pape Klementa VIII., osnovao venecijanski kapucin, apostol Svete Stolice, sv. Lovro Brindinški (1559.-1619.). Time je utemeljen Generalni komesarijat Kapucinskoga reda Češko-austrijsko-štajerski; već 1608. g. podijeljen jena Češko-austrijski pod upravom sv. Lovre Brindinškoga i Štajerski, za Sloveniju i Hrvatsku, kojim upravlja o. Fortunat iz Verone, član venecijanske provincije.“ Nakon Ljubljane (1607. g.), prvi hrvatski kapucinski samostan započeo se graditi na Rijeci (28. VIII. 1610.); potom u Zagrebu na Gornjem gradu (5. V. 1618.), u Varaždinu (25. IV. 1701.), Osijeku (1703.), Karlobagu (1710.)," te u Zadru 1732. g.'* Carskim dekretom losipa II. od 18. svibnja 1783. g. »samostani izvan Austrije, dakle u Hrvatskoj i Sloveniji, odvojeni su od matične Štajerske provincije i postali posebna Hrvatsko-slovenska kustodija. Godine 1788. raspušten -je samostan u Zagrebu u koji se smjestila vojska za Austrijsko-Turskog rata (1787-1791)« (Tenšek 2001: 109). U Zagrebu Zapis rukom (crnom tintomi) na preliminamoj praznoj stranici knjige s koje je skinut list pergamene FGVAR 2 [IX c. 6.] DOMINICALE CONCIONUM PASTORALIUM. P, F. Heribertuma (1705.): »Loci Capucinorum Zagrabiae« upućuje na dramatične događaje u kolovozu 1788. g., kada je naglo ukinut zagrebački kapucinski samostan. Ova knjiga, najvjerojatnije omotana pergamentnim ovitkom, u Varaždin je dospjela hitnom evakuacijom ice kojajemorala biti spašena, prema opasci zagrebačkoga gvardijana o. Kvirina iz Miholjea, »u jednom jedinom danu«: »...illo die, quo unico totum monasterium cum sacristia evacuare debuimus fuerit maior confusio et inundatio populi, quod si Turcae Zagrabiam intrassent..«." U arhivu varaždinskoga kapucinskog samostana sačuvani su dokumenti (Šagi 1996), značajni za (moguću) rekonstrukciju evakuirana knjižničnoga fonda: 1. popis ukupnoga inventara (1096 naslova) zagrebačke kapucinske knjižnice 1788. g. (kustosa lsusovci su se bavili učenim ljudima i velikašima, a kapucini neukima i pukom. Zanimljivo je da Isusovci svagdje podržavaju i pomažu kapucine, pa tako pomažu i njihov dolazak u Varaždin.« (Šagi 1996); o Tsusoveima usp. npr. Horvat 1992 !' Npr, »Francuska (1574.), Španjolska (1577.-78.), Švicarska (1581.), Tirol (1593.), Češka (1599.) Bavarska i Austrija (1600.), Rajnska (1611.), Irska (1615.)« — tako da je 1625. g., »u 42 provincije i u 1260 samostana, bilo 16.967« braće kapucina; u Mađarsku dolaze 1640. a u Poljsku 1681. g. (Tenšek 2001: 106). ! Usp. Šagi-Bunić 1976; Benedik-Kralj 1994; Tenšek 2001 Usp. Šagi-Bunić 1976; Benedik-Kralj 1994; Šagi 1996; Bašnec 1999; Kemiveš 2001 1 U južne hrvatske krajeve pod talijanskom upravom kapucini dolaze 1688. (Ierceg Novi), i 1691. g. (Split) Kapucinski samostani ustanovljeni su i u Beogradu 1718., te Zemunu 1724. g. (Šagi-Bunić 1976) Zapis na kraju popisa knjiga od 347 svezaka, koji je u obliku primopredajnog zapisnika sastavio o. Kazimir iz Zajezde, a porpisali u Varaždinu 10. studenoga 1788. g., kao primalac o. Primus iz Karlobaga i kao davalac, o. Kvirin (Šagi 1996).