razloga. Prvo, tiskom se objavljuje misal, dakle temeljna i najpotrebnija knjiga u repertoriju teološkoga i obrednoga štiva. Drugo, prvotiskom glagoljskoga misala pojavljuje se po prvi put u Hrvatskoj misal koji nije bio tiskan latinskim jezikom. To znači da se jezik misala smatrao ravnopravnim latinskomu. Treće, pojava najvažnije obredne knjige sa strogo određenim tekstovima visokoga stila potvrda je glagoljaške intelektualne i ekonomske snage.' Jer, zahvaljujući upravo tome bilo je moguće da Hrvati tiskaju svoju knjigu samo 28 godina nakon Gutenbergova izuma te tako udu u krug onih europskih naroda koji imaju svoje inkunabule. Osim toga hrvatski je Misal po zakonu rimskoga dvora tiskan ponajboljim slovima uglate glagoljice kojih ljepotu nije nadmašila ni jedna onodobna glagoljska tiskara. Nakon pojave Prvotiska proradila je u Senju poznata glagoljaška tiskara koja djeluje od 1494. do 1508.* I u toj je tiskari najprije tiskan Misal za koji, na sreću, znamo gdje je tiskan, kad je tiskan i tko ga je tiskao.* Taj plodan period hrvatskoga tiskarstva nastavljen je upravo u Rijeci, čemu posvećujemo iduće stranice našega referata. Kao što rekoh, nakon senjske tiskare pojavljuje se u Rijeci nova glagoljska tiskara zaslugom biskupa Šimuna Kožičića Benje, rodenoga Zadranina. Osnovati i voditi tiskaru može samo onaj tko vjeruje u snagu pisane riječi. A osnovati je sam, kupiti je vlastitim sredstvima i prenijeti iz Mletaka u Rijeku, angažirati dva vrsna tiskara i smjestiti ih zajedno s kompletnom tiskarskom opremom u vlastite odaje može samo izuzetna ličnost koja je pripravna sva svoja dobra podrediti općemu. To, koristiti drugima bez obzira na napore bila je odlika zacijelo svih hrvatskih glagoljaša, pa tako i Šimuna Kožičića. Riječka je tiskara sretan nastavak senjske glagoljske tiskare. Naime, i u riječkoj tiskari središnje mjesto zauzima Misal. To u Kožičićevoj tiskari nije prva knjiga, kao npr. u Senju, ali je najvažnija. Za razliku od netom spomenutoga veoma vrijednog senjskoga Misala iz godine 1494., jer je tada svaki tiskom objavljeni prim- jerak svake knjige značio događaj za sebe, Kožičićev Misal hrvacki tiskan je “v hižah jego prebivanija" što bi moglo značiti u biskupovu stanu, ako ne i u biskup- skom dvoru. Tiskanje je dovršeno, kako piše u kolofonu, na dan I.K. miseca aprila, leto od krstova rojstva ČFJ.A. Možda će se komu činiti čudnim što sam dan 28. pročitao kao K.I., a godinu 1531. kao Č.FJ. A. Međutim, u tome nema nikakve egzotike. Naime, u starim su se pismima brojke označavale slovima, a svako je slovo imalo svoju brojnu vrijednost. Tako je npr. slovo Č imalo u glagoljici vrijed- nost 1000, isto kao M u latinici. Arapske su znakove za brojeve prenijeli u Europu, kao što je poznato, Arapi koji su ih preuzeli od Indijaca, zato se i zovu arapske broj- ke. Važno je također da su Arapi tada preuzeli i indijski znak cifru za nulu, a pojava znaka za nulu omogućila je veliku preciznost u matematici. Usput da spomenem i to da su se brojke tek od rimskoga doba počele pisati od lijeva na desno, a ne, kao dotada, od desna na lijevo. Kožičićev je Misal hrvacki pravo remek-djelo tiskarskoga umijeća. I druga se Kožičićeva djela odlikuju bogatom “opremom ilustracijama drvorezima slika i ini- cijala, ljepotom naslovnih stranica kolofona i tipografskog znaka"* A odigravalo se sve to i ranije u Senju i sada u Rijeci u neposrednoj blizini zaraćenih kopita zbog kojih je Kožičić morao napustiti sjedište svoje biskupije u Modrušu i otići u Novi Vinodolski, a odande 1529. u Rijeku. Koliko je god teško stanje bilo i zbog općih 16