razloga. Prvo, tiskom se objavljuje misal, dakle temeljna i najpotrebnija knjiga u
repertoriju teološkoga i obrednoga štiva. Drugo, prvotiskom glagoljskoga misala
pojavljuje se po prvi put u Hrvatskoj misal koji nije bio tiskan latinskim jezikom. To
znači da se jezik misala smatrao ravnopravnim latinskomu. Treće, pojava najvažnije
obredne knjige sa strogo određenim tekstovima visokoga stila potvrda je
glagoljaške intelektualne i ekonomske snage.' Jer, zahvaljujući upravo tome bilo je
moguće da Hrvati tiskaju svoju knjigu samo 28 godina nakon Gutenbergova izuma
te tako udu u krug onih europskih naroda koji imaju svoje inkunabule. Osim toga
hrvatski je Misal po zakonu rimskoga dvora tiskan ponajboljim slovima uglate
glagoljice kojih ljepotu nije nadmašila ni jedna onodobna glagoljska tiskara.

Nakon pojave Prvotiska proradila je u Senju poznata glagoljaška tiskara koja
djeluje od 1494. do 1508.* I u toj je tiskari najprije tiskan Misal za koji, na sreću,
znamo gdje je tiskan, kad je tiskan i tko ga je tiskao.* Taj plodan period hrvatskoga
tiskarstva nastavljen je upravo u Rijeci, čemu posvećujemo iduće stranice našega
referata.

Kao što rekoh, nakon senjske tiskare pojavljuje se u Rijeci nova glagoljska
tiskara zaslugom biskupa Šimuna Kožičića Benje, rodenoga Zadranina. Osnovati i
voditi tiskaru može samo onaj tko vjeruje u snagu pisane riječi. A osnovati je sam,
kupiti je vlastitim sredstvima i prenijeti iz Mletaka u Rijeku, angažirati dva vrsna
tiskara i smjestiti ih zajedno s kompletnom tiskarskom opremom u vlastite odaje
može samo izuzetna ličnost koja je pripravna sva svoja dobra podrediti općemu.
To, koristiti drugima bez obzira na napore bila je odlika zacijelo svih hrvatskih
glagoljaša, pa tako i Šimuna Kožičića.

Riječka je tiskara sretan nastavak senjske glagoljske tiskare. Naime, i u
riječkoj tiskari središnje mjesto zauzima Misal. To u Kožičićevoj tiskari nije prva
knjiga, kao npr. u Senju, ali je najvažnija. Za razliku od netom spomenutoga veoma
vrijednog senjskoga Misala iz godine 1494., jer je tada svaki tiskom objavljeni prim-
jerak svake knjige značio događaj za sebe, Kožičićev Misal hrvacki tiskan je “v
hižah jego prebivanija" što bi moglo značiti u biskupovu stanu, ako ne i u biskup-
skom dvoru. Tiskanje je dovršeno, kako piše u kolofonu, na dan I.K. miseca
aprila, leto od krstova rojstva ČFJ.A. Možda će se komu činiti čudnim što sam dan
28. pročitao kao K.I., a godinu 1531. kao Č.FJ. A. Međutim, u tome nema nikakve
egzotike. Naime, u starim su se pismima brojke označavale slovima, a svako je
slovo imalo svoju brojnu vrijednost. Tako je npr. slovo Č imalo u glagoljici vrijed-
nost 1000, isto kao M u latinici. Arapske su znakove za brojeve prenijeli u Europu,
kao što je poznato, Arapi koji su ih preuzeli od Indijaca, zato se i zovu arapske broj-
ke. Važno je također da su Arapi tada preuzeli i indijski znak cifru za nulu, a pojava
znaka za nulu omogućila je veliku preciznost u matematici. Usput da spomenem i
to da su se brojke tek od rimskoga doba počele pisati od lijeva na desno, a ne, kao
dotada, od desna na lijevo.

Kožičićev je Misal hrvacki pravo remek-djelo tiskarskoga umijeća. I druga se
Kožičićeva djela odlikuju bogatom “opremom ilustracijama drvorezima slika i ini-
cijala, ljepotom naslovnih stranica kolofona i tipografskog znaka"* A odigravalo
se sve to i ranije u Senju i sada u Rijeci u neposrednoj blizini zaraćenih kopita zbog
kojih je Kožičić morao napustiti sjedište svoje biskupije u Modrušu i otići u Novi
Vinodolski, a odande 1529. u Rijeku. Koliko je god teško stanje bilo i zbog općih

 

16