M. Bogović, Počeci glagoljice u Senju, str.157-175. 159

omalovažiti, ali ne treba također smetnuti s uma da se takvi
spomenici lako kreću, prenose, a putem mogu dobivati lokalne
osobine, što otežava procjenu gdje su oni nastali.

Glavna pisana svjedočanstva o nastanku prvog slavenskog pisma
jesu Žitje Konstantina Ćirila i traktat o pišmenima Črnorisca Hrabra.

U Žitju se kaže da je car Mihajlo, nakon što je primio poslanstvo iz
Moravske, rekao "Filozofu" tj. Konstantinu-Čirilu da treba ići za
misionara. Na njegovu primjedbu, kako će onamo otići ako imaju
pismo za svoj jezik, car odgovara da takvo pismo ne postoji, ali će mu
ga Bog objaviti, ako ga usrdno zamoli. "Otišavši, Filozof se, po svom
prvotnom običaju, dao na molitvu sa svojim suradnicima. Uskoro mu
se javi Bog, koji sluša molitve svojih slugu, i odmah sastavi pismena i
poče pisati evandeoske ril'eči: U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod
Boga, i Riječ bijaše Bog, itd."

    

Slično i Črnorizac Hrabar govori o nastanku slavenskih slova
putem Božje objave Konstantinu Ćirilu.?

Što se tiče samoga jezika na koji su Sv. Braća prevodili liturgijske i
druge tekstove, tu je njihov doprinos u sredivanju bio doista velik.
Iako se često riječ pismo upotrebljava i za jezik, ipak je potrebno
voditi računa da su to dvije odvojene stvari. Ja se ovdje ne bih
upuštao u procjenu koliko su Sv. Braća sudjelovala u oblikovanju
samog jezika koji ćemo poslije nazivati staroslavenski. Jezik, dakako,
nije bilo potrebno stvarati, jer je on živio gdjegod su živjeli Slaveni.
Ali da on postane knjiški i liturgijski, trebalo je još mnogo toga učiniti.
Kao prvo trebalo je stvariti ili pronaći neko prikladno pismo. Taj jezik
dobio je dva pisma: glagoljicu i ćirilicu (s varijantom u bosančici).
Ovdje nas zanima porijeklo glagoljice.

 

Budući da su brojne teorije o nastanku glagoljice, jasno je da se
nijedna od njih nije uspjela nametnuti kao općenito prihvatljiva, pa je
sasvim shvatljivo da se o tome i dalje vode rasprave. Čini mi se da

V_ Žitja Konstantina Čirila i Metodija i druga vrela. - Prevco i protumačio Josip Bratulić, Kršćanska
sadašnjost, Zagreb 1985. str. 70-71.

2_ Nav. dj. str. 161-162.