M. Bogović, Počeci glagoljice u Senju, str.157-175. 159 omalovažiti, ali ne treba također smetnuti s uma da se takvi spomenici lako kreću, prenose, a putem mogu dobivati lokalne osobine, što otežava procjenu gdje su oni nastali. Glavna pisana svjedočanstva o nastanku prvog slavenskog pisma jesu Žitje Konstantina Ćirila i traktat o pišmenima Črnorisca Hrabra. U Žitju se kaže da je car Mihajlo, nakon što je primio poslanstvo iz Moravske, rekao "Filozofu" tj. Konstantinu-Čirilu da treba ići za misionara. Na njegovu primjedbu, kako će onamo otići ako imaju pismo za svoj jezik, car odgovara da takvo pismo ne postoji, ali će mu ga Bog objaviti, ako ga usrdno zamoli. "Otišavši, Filozof se, po svom prvotnom običaju, dao na molitvu sa svojim suradnicima. Uskoro mu se javi Bog, koji sluša molitve svojih slugu, i odmah sastavi pismena i poče pisati evandeoske ril'eči: U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog, itd." Slično i Črnorizac Hrabar govori o nastanku slavenskih slova putem Božje objave Konstantinu Ćirilu.? Što se tiče samoga jezika na koji su Sv. Braća prevodili liturgijske i druge tekstove, tu je njihov doprinos u sredivanju bio doista velik. Iako se često riječ pismo upotrebljava i za jezik, ipak je potrebno voditi računa da su to dvije odvojene stvari. Ja se ovdje ne bih upuštao u procjenu koliko su Sv. Braća sudjelovala u oblikovanju samog jezika koji ćemo poslije nazivati staroslavenski. Jezik, dakako, nije bilo potrebno stvarati, jer je on živio gdjegod su živjeli Slaveni. Ali da on postane knjiški i liturgijski, trebalo je još mnogo toga učiniti. Kao prvo trebalo je stvariti ili pronaći neko prikladno pismo. Taj jezik dobio je dva pisma: glagoljicu i ćirilicu (s varijantom u bosančici). Ovdje nas zanima porijeklo glagoljice. Budući da su brojne teorije o nastanku glagoljice, jasno je da se nijedna od njih nije uspjela nametnuti kao općenito prihvatljiva, pa je sasvim shvatljivo da se o tome i dalje vode rasprave. Čini mi se da V_ Žitja Konstantina Čirila i Metodija i druga vrela. - Prevco i protumačio Josip Bratulić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1985. str. 70-71. 2_ Nav. dj. str. 161-162.