M. Bogović, Crkva u Vinodolskom zakonu, str 63-78. Z1

U čl. 3 govori se o dužnosti popova kao zajednice u jednom gradu
("popovi toga grada") pa se već u tome dade naslutiti začetak seoskih
kaptola u Vinodolu, što će u 15. stoljeću poprimiti stabilniji oblik, a
dolaskom modruškog biskupa u Vinodol (1493) ti kaptoli prerast će u
zborne ili kolegijalne kaptole, koji će svi zajedno sačinjavati
jedinstveni modruški katedralni kaptol. Članovi tih kaptola zovu se i
redovnici, ali ne zato što bi pripadali nekoj redovničkoj zajednici nego
zato što imaju sveti red. Ta terminologija mnoge je zavela pa su
nalazili po Vinodolu raznovrsne fratre.

Naj: klerički stupanj zauzimaju žakni. Riječ dolazi od latinskog,
a u latinski je prenešena iz grčkog, diaconus. U venecijanskom
dijalektu to se izgovara zakan, od čega je glagoljaško žakan. Dok je u
latinskom to izraz za klerika koji je po časti odmah do svećenika, kod
glagoljaša je to naziv za sve kleričke redove niže od svećeničkog. Iz čl.
1., gdje se govori o žaknu koji se vlaški zove mazarol a hrvatski malik
može se zaključiti da je bilo žakana koji su kao takvi ostali cijeli život.
Naime, malik ima određenu službu pri biskupu i pripada mu
odgovarajuća nagrada, što znači da je imao stalne crkvene prihode, a
to nije vlastito pripravnicima za svećeništvo. Budući da su samo žakni
(diaconi) bili obvezni pohadati škole, uvriježit će se kod nas naziv
diaconus (dak) za sve koji pohađaju školu.

 

Kako smo već spomenuli, u Vinodolskom zakonu spominju se
opatije i samostani. Opatijama nazivale su se veće redovničke
zajednice benediktinskog tipa. One se nazivaju i samostani
(monasteria), ali se u nas uvriježio naziv samostan za redovničke
zajednice koje su nastale pojavom prosjačkih redova. Koncem 13.
stoljeća bilo je na frankopanskom području i jednih i drugih. Za
Vinodol znamo samo da početkom 15. st. ondje imamo prvi
samostan, a opatijama ne nalazimo traga ni prije ni poslije. Prema
tome stvar se ne rješava ni uz pretpostavku interpolacije.' Zato mislim
da bi i taj tekst mogao biti nepažnjom prenesen iz kneževa predloška.

Od drugih crkvenih ustanova Zakon spominje još bratovštine, ali o
njima samo kaže da trebaju davati punu desetinu (čl. 13). I taj škrti
podatak nam jasno govori da su bratovštine u Vinodolu bile redovna
pojava. Sporno je bilo samo to što su neke sebi svojatale pravo da ne
daju desetinu, valjda iz razloga što su željele da ih se tretira kao
crkvene ustanove. Taj spor Zakon rješava tako što se njihovo

1 M. BARADA, N. dj. str. 99.