josip bratulić znao da je netko u njegovu kraju, u njegovoj bivšoj, modruškoj bi- skupiji, ili možda uopće u onovremenoj Hrvatskoj govorio protiv slavenskog bogoslužja, glagoljice i narodnoga jezika, tvrdeći da sve što Hrvati posjeduju kao povlasticu nije legalno, i da nije za- snovano na crkvenom pravu ili čak disciplini. Zbog toga on kaptolu modruške biskupije, odnosno svom svećenstvu piše poznatu po- slanicu, koja je među prvim polemičkim spisima na našem jeziku i u našoj književnosti. Pišući tu polemiku sigurno je mislio na svoj narod koji živo sudjeluje u liturgiji — ta on je prvo svoje mjesto u cr- kvenoj hijerarhiji obnašao upravo u Baški, na otoku Krku, u opatiji sv. Lucije, gdje je mogao čitati i darovnicu kralja Zvonimira, a ka- snije se kretao među samim glagoljašima, koji nisu bili manje obra- zovani od onovremene kleričke latinaške klase u Evropi. Dapače! Imali su svoje knjige, na svom jeziku i pismu, a komunikacija izme- du klerika i puka bila je živa jer je bila posredovana materinskim je- zikom. Ime Nikole Modruškoga relativno je slabo poznato u našoj književnosti, znanosti i kulturi. Poznatije je postalo zahvaljujući is- traživanju bivšeg profesora Pazinske gimnazije Nikole Žica. On je istraživao život, djelo i knjižnicu toga znamenitog biskupa, glagolja- ša i humanista.3 Nikola Modruški bio je čovjek diplomacije a ne samo crkveni dostojanstvenik. Često je puta bio u prilici (ili neprilici) da mora braniti poteze Kurije, a koji su se malo sviđali kraljevima ili feudal- cima. Kad je bježao iz Bosne, sa dvora Stjepana Tomaševića, kako sam piše, izgubio je sve svoje pratioce, 19 ljudi, koji su poginuli u okršajima s Turcima koji su već prodirali u Bosnu, i nezaustavljivo napredovali. Jedini je on izvukao živu glavu! Što se dešavalo na njegovim diplomatskim putovima opisao je u nekoliko svojih pisama. Njegove je diplomatske sposobnosti veo- ma cijenio papa Pijo ll, ranije tršćanski biskup, poznati humanist Enea Silvije Piccolomini, a koji je dobro poznavao situaciju u našim krajevima: prodor Turaka na Balkan, običaje Turaka i naroda u na- šim krajevima. Zato je i slao u osobito opasne misije upravo Niko- lu. Ovaj je znao umiriti divlju ćud Matijaša Korvina, kao što je znao osokoliti Stjepana Tomaševića — samo koja korist od toga — evropska su se kraljevstva obračunavala međusobno, puštajući Turke da zemlju za zemljom, kraljevstvo za kraljevstvom mrve i sati- ru. Evo kako opisuje svoj susret s turskom vojskom: ,,Treće godi- ne vladanja pape Pija.ll. boravio sam kod bosanskoga kralja kao pa- pin poslanik. Prilikom jedne turske provale slučajno je dopao zaro- bljeništva jedan od naših. Neki mu je turski plaćenik, rodom Skit, 106