Josip Bratulić

 

nima knjige, i učiš ih, a nije ih nitko prije izumio: ni apostoli, ni

rimski papa, ni Grgur Bogoslov, ni Jeronim, ni Augustin? Mi

znamo samo tri jezika na kojima se pristoji u knjigama slaviti

Boga: hebrejski, grčki i latinski!“

Odgovori im Filozof: ,Ne pada li kiša od Boga na sve jed-

nako? Ili ne sja li sunce, takoder, na sve? Ne udišemo li svi
isti zrak? A kako se vi ne stidite samo tri jezika priznavati, a
hoćete da svi drugi narodi i plemena budu slijepi i gluhi? Reci-
te mi: zar mislite da je Bog nemoćan da to dade, ili mislite da
je zavidan pa da to neće? A mi znamo mnoge narode koji ima-
ju pismo i slave Boga svaki svojim jezikom. Kao što znamo, to
su ovi: Armenci, Perzijci, Abazgi, Iberci, Sugdi, Goti, Obri, Tur-
ci, Hazari, Arabljani, Egipćani, Sirci i mnogi drugi...“!

Prva polemika, dakle, u zoru slavenske pismenosti vodila se
oko jezika, knjige, pisma, odnosno o pravu slavenskih naroda da
imaju svoje pismo i svoj jezik, da na svom jeziku i pismu budu civili-
zirani. Drugu polemiku koja je predmet ovoga mog saopćenja vodio
je također jedan crkveni dostojanstvenik, modruški biskup Nikola,
a predmet polemike i opet je jezik, pismo, bogoslužje na narodnom
jeziku. Bilo je to oko 1474. godine. Biskup Nikola Modruški doživio
je bezbroj neprilika obavljajući biskupsku službu u Modrušu, a za-
tim kao papinski poslanik na dvoru bosanskoga kralja Stjepana To-
maševića, a još više na dvoru hrvatsko-ugarskog kralja Matijaša
Korvina?*

Kad je već, zbog raznovrsnih neprilika u svojoj biskupiji — pri-
tisaka Frankopana, blizine Turaka, siromaštine i neimaštine — mo-
rao krenuti u Italiju, i kad je tamo dobio mjesto koje mu je odgova-
ralo i prema sposobnosti i prema zaslugama za Kuriju, on je do-

 

 

 

PRE - _