GLAGOLSKI OBLICI U GLAGOLJIČNOJ REGULI SVETOGA BENEDIKTA

9a; ne ubižiši griha 12a; ako ti uslišav otgovoriše, 1b; da ga ne izlomiše, 44b itd.
Trajni prezent pomoćnoga glagola biti javlja se samo pri tvorbi perfekta i, kao što
ćemo vidjeti, posve prevladava oblik esi nad oblikom si.

U 3. licu jednine susrećemo se s pravim miješanjem oblika koji pripadaju raz-
ličitim sustavima. Precizno brojenje na dvadeset stranica pokazuje da se oblici koji
pripadaju hrvatskostaroslavenskom jeziku (hrvatskoj redakciji staroslavenskoga je-
zika) pojavljuju u 55% a hrvatski oblici u 45% slučajeva. Kod hrvatskostaroslaven-
skih oblika javlja se poznato grafičko trojstvo, tj. na kraju kadšto dolazi štapić,
kadšto apostrof, kadšto nema ni jednoga ni drugoga: iže ne ulastitt &zikom', 2b; i
misali č(love)ča ispovist se tebi, 14a; k'to obitati v'čnet', 2a; na inim» prodikue, 6a;
da bole se radue, 8a itd. Kadšto u istoj rečenici dolaze oblik s -t i oblik bez njega:
vsaki ki se vznaša smerit se, a smčraei vznosit se, 12b.

Prvo lice množine posve je iznimno u skladu s normom hrvatskostaroslaven-
skoga jezika te redovito dolazi hrvatski morfem — mo: ako želimo biti, 2a; dondeže
imamo, 3b itd. Primjeri s hrvatskostaroslav. morfemom, kao što smo rekli, posve
su rijetki: tebe b(ož)e hvalime, 19b; pokazati se možem», 52a. I pri tvorbi perfekta
posve prevladava oblik smo, a uz njega se kadšto javlja i esmo. Izvan te uporabe
jednom se javlja i oblik esamo (obstni esam«, 52a )

Drugo lice množine nije zanimljivo jer svi slavenski sustavi imaju —te (ače usli-
šite, 1b). U trećem licu množine stanje je slično kao u trećem licu jednine, tj. iz-
mjenjuju se morfemi iz dvaju sustava, ali udio jednih i drugih još ujednačeniji nego
u jednini (na stranicama 25a — 34b nabrojao sam 24 oblika s — i 21 oblik bez
njega): i pridute rike i vzvijut' vetri, 3a; da molete b(og)a, 29b; pričli sut&, $4a ; ki su
v kletvi, 29b; ot tih' ki sgrišaju, 30a, i čto ljubo d&laju, 27a itd.

Ako bismo sada rezimirali stanje u prezentu, rekli bismo da u dva lica posve
prevladavaju hrvatskostaroslavenski morfemi (1. i 2. lice jednine), u jednom hrvat-
ski (prvo lice množine), a u dva se miješaju (oba treća lica), dok za jedno takvo
promatranje nije relevantno (drugo lice množine). Važno je, međutim, uočiti da je
u četiri od šest lica posve uspostavljen red i da stanje u njima ne može biti plod
slučajnosti, nego svjesne odluke. To znači da su se i prepisivači Regule svjesno od-
nosili spram jezika. Netko od njih je u jednom trenutku odlučio promijeniti stanje
u prvom licu množine jer je i ono u starijim prijepisima bilo u skladu s hrvat-
skostaroslavenskom normom. U dva treća lica, međutim, supostojanje oblika po-
kazuje da se autori nisu odlučili za jedan ili drugi morfem, tj. ostavili su dvojstvo
upravo u licima koja dolaze najčešće u tekstu. Je li riječ o tome da je njihova
Ražnja bila dostatna da ujednačeno postupaju u licima koja dolaze rjeđe, ali ne i u
licima koja dolaze češće ili su hotimice dopustili naizmjeničnost u trećim licima,
teško je reći. Htio bih ipak skrenuti pažnju na primjere u kojima je upotrebljen
hrvatski morfem, a onda se apostrofom, možda, upozorava da oblik nije potpun.
'Tako npr. na str. 31a nalazimo primjer: po muci svoiju(!) ruku živu', a na str. 44a
primjer: velikp načmu primu', skozi boga tvore'. Bilo da je riječ o apostrofu ili
skraćenom znaku za kraćenje, na mjestu na kojem dolaze iznenađuju i čini mi se
najbližim istini da zapravo predstavljaju korektorski zahvat koji kazuje da su nave-

89