SSTJEPAN DAMJANOVIĆ i Ostojić, a to je miješanje staroslavenskih i starohrvatskih (čakavskih) jezičnih osobina. Njihovo viđenje jezika Regule najbolje je vidljivo iz ovih Štefa- nićevih rečenica: »Jezik Regule je mješavina crkvenoslavenskog i narodnog jezika čakavsko — ikavskog (ekavskog) narječja. Ta eklektičnost je vrlo napadna jer se križaju jezične crte od vrlo arhaičnih do vrlo mladih, sve jedna pored druge«“ Nas- tanak te mješavine Štefanić objašnjava time što se stari predložak kroz stoljeća »nesistematski pomlađivao prema književnojezičnim i ortografskim naziranjima pisara.«7 Štefanić i Ostojić vide još jedan razlog miješanju, i inače uobičajen u hrvatskoglagoljskim tekstovima: navodi iz Biblije teže su se prilagođavali hrvatskoj normi pa gdje je njih u tekstu više i staroslavenizama (crkvenoslavenizama) je više. Nema sumnje da u svim tim tvrdnjama ima istine, ali kad bi bile posve točne, u tekstu bismo ipak morali naći priličan nered što se jezika tiče jer višekratnim ne- sustavnim pomlađivanjem ne može nastati ništa sustavno. Je li taj jezik doista u neredu ili je uspostavljen neki novi, drukčiji red? Odgovor na to pitanje ne može- mo dobiti tako što ćemo ustanoviti da ima i ovih i onih jezičnih osobina i što ćemo svaku od njih oprimjeriti. Moramo provesti preciznu analizu koja će nam, možda, otkriti ne samo otprve vidljivu činjenicu da u Reguli supostoje različiti jezični izrazi za iste jezične sadržaje nego i u kakvu su oni međusobnom odnosu s obzi- rom na brojnost i na raspored u tekstu. Za ovu sam se glagolskim oblicima jer bi analiza svih jezičnih razina zahtijevala monografiju. Pri- mjere navodim prema pretisku Regule koji je objavila Kršćanska sadašnjost 1985.$ o 1100. obljetnici smrti svetoga Metoda. Prezent Oblika za 1. lice jednine nema mnogo u tekstu, ali ih je dovoljno da utvrdimo da posve prevladava gramatički morfem —u: reku se azi esm&,2a; spodoblju ego mužu, 3a; ne hoću sm(e)rti, 3a; ameni, govoru vam», 45a; strahu g(ospod)nu nauču vas», 2b itd. Posve su iznimni primjeri kao što je azb brat» obitame, 52b. Važno je još napomenuti da prvo lice trenutnoga prezenta pomoćnoga glagola biti uvijek glasi budu, a da 1. lice trajnoga prezenta gotovo uvijek glasi esams: po slovesi tvem» živ6 budu, 39a; esamb čto es(a)mb. U 2. licu jednine posve prevladava gramatički morfem -ši i oblici sa -š prava su rijetkost (mogli bismo reći da ne čine ni 5% svih prezentskih oblika za 2. lice jednine i svi se javljaju u onom dijelu teksta gdje se daju upute redovnicima, ali ne bi trebalo misliti da se oblici sa -ši javljaju samo u biblijskim navodima: oni se jav- ljaju i u njima i izvan njih): oružie priemleši, 1a; ne vidiši li, 3a, 6a (2x); ne žalueši, 4 Vjekoslav Štefanić, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, II dio, Zagreb 1975, str. 85-90. * Ivan Ostojić, Benedikrinci u Hrvatsko, 1Il. svezak, Split 1965, str. 361-534. Ostojić je prikazao Regulu, donio latiničnu transkripciju i faksimile čitavoga teksta. 4 Isto kao 4, str. 86. 7 Isto kao 4, str. 86. % Rogovskoga samostana sv. Benedikta Regula (saec. XIV), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1985. 88