Iste godine kad se Konzul nastanio u Regensburgu, dospio je u Tiibingen Petar Pavao Vergerije, nekad papin legat za protestantske zemlje, zatim koparski biskup, a sada prognanik i ogorčeni protivnik pape i Rima. Kao što se nekad, kad je bio u službi pape, ironično pod- smijevao Lutheru, smatrajući ga neodgojenim i oholim, sada je papu smatrao Antikristom, a Rim leglom pokvarenosti. U Tiibingenu je po- stao savjetnikom vojvode wiirttenberškoga, Kristofa, posebice njego- va veza s protestanstkim vladarima tadašnje Evrope. Vergerije je pu- tujući Njemačkom doznao i o svećenicima prognanim iz domovine, a kad je doznao da je Primož Trubar izdao i neke slovenske knjige \(pr- venstveno Katekizam), počeo ga je pismeno nagovarati da se prihvati i ambicioznijih pothvata: prijevoda Novoga zavjeta i drugih protestant- skih propagandnih knjiga. Ali ne samo na slovenskom, nego i na hrvat- skom jeziku: upravo — prema mišljenju Vergerijevu — trebalo bi pi- sati na takvom jeziku da bi svi Slaveni, Slovenci, Hrvati, Srbi, »Turci«, razumijeli, obratili se, i borba s Turcima bi time bila završena. Ta ide- ja, vjerojatno izrečena ranije od Matije Vlačića Ilirika, kojega je Ver. gerije obasipao pismima već od 1549, učinila se Trubaru zamamljivom, ali sam nije osjećao za takav pothvat snage. Pristao je da će raditi za slovenski narod ako dobije još dva pomoćnika, a prihvatio bi se i hrvat- skoga plana ako bi imao također dva hrvatska pomoćnika, jednoga iz Dalmacije, a drugoga iz Bosne, koji dobro znaju pisati glagoljicom i ćirilicom, jer sam ne zna dobro ni čitati ni pisati hrvatski.# Od ovoga sastanka u Ulmu 1555. počelo je intenzivnije izdavanje protestantskih knjiga: te je godine izašla i prva protestantska hrvatska knjiga Raz govaranje meju papistu i jednim luteran, za koje se u posljednje vrije Ime sve više drži da potječe od Matija Vlačića Ilirika, koji nije sudjelo- 'vao u ovim razgovorima u Ulmu, ali je s Vergerijem bio povezan, te mu je dapače te godine posvetio drugo izdanje svoje značajne knjige De vocabulo fidei. Konzul je također bio daleko od projekata bivšega svoga biskupa. 1556. odselio je iz Regensburga u Bavarsku, u gradić Cham, ali u tom gradiću čekale su ga nove nevolje: izgorjela mu je kuća, pa se morao kućiti iz početka. Upravo ga se u toj nevolji sjetio Trubar, te ga je po- čeo nagovarati na nove poslove: da prevodi njegove slovenske knjige na hrvatski jezik. I tako je Konzul, na sam Božić 1557, počeo s prevođe- njem. Počeo je s Trubarovim Katekizmom, koji je bio izašao već 1551, a pismo koje je odabrao bila je glagoljica. S. Konzul je tokom 1558. godine preveo neke Trubarove spise (Ka- tekizam, Matejevo Evanđelje, i priredio prema Trubarovu Abecedariju glagoljsku Tablu za dicu) i krenuo je sa svojim glagoljskim rukopisima na jug. Obično se ističe da je to učinio na Trubarov nagovor, jer da Trubar, tobože, nije mnogo vjerovao u Konzulov rad, smatrao ga je dapače Talijanom!%. To ipak neće biti sasvim točno: sukob i konačan razdor između Trubara i Konzula desio se nešto kasnije. Konzul je ljeti 1559. stigao u Ljubljanu i sastao se s Antonom Dalmatinom, kojega je vjerojatno poznavao još iz Istre. Sada se taj umorni i revni starac 9. M. Rupel, Primož Trubar, Nolit, str. 114. 10. F. Bučar, Povjest, str. 173, M. Rupel, Trubar, str. 134. s4