(protestantski ga tekstovi vole nazivati »patrijarha«) nalazio u kući Ma- tije Klombnera. Konzulov prevodilački rad odobrila je i pohvalila komisija koja se sastala u Metlici kolovoza 1559. godine. Pismeno su izjavili da je Kon- zulov rad dobar i razumljiv u cijeloj Dalmaciji, u Primorju, Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, dapače do Carigrada, te da bi bilo dobro ovaj hrvatski prijevod štampati i ćirilicom, jer bi se tako mogla raširiti prava kršćan- ska vjera po čitavoj Turskoj, obratiti srca i duše Turaka!!, pa bi tako nestalo i nevolje koja pritište naš narod. Ideja o pokršćanjenju musli- mana pomoću knjiga, koja se još jednom kasnije bila pojavila kod T. A. Komnenskoga, provlači se kroz sva protestantska izdanja tih go- dina: jednako u Trubarovim njemačkim i slovenskim predgovorima, kao i u predgovorima hrvatskih izdanja. Ta misao postaje misao vo- dilja gotovo cjelokupnoga hrvatskoga protestantskoga gibanja oko Un gnada, odnosno oko Biblijskoga zavoda. Iako je komisija izrekla dobro mišljenje o Konzulovim prijevodi ma, ipak je posao kojega se prihvatio Anton Dalmatin, tj. da pregleda i uredi Konzulove prijevode trajao dosta dugo. Kod toga ne treba od- mah pomisliti da su Konzulovi prijevodi bili loši!2ž, nego će biti bliže istini da je Anton Dalmatin bio čovjek savjestan i spor, a u tako odgo- vornom poslu kao što je izdavanje knjiga nije se moglo ni smjelo žuriti. Dok je Trubar u svojim slovenskim izdanjima bio sam sebi mjerilo, barem dok nisu stigli mlađi i obrazovaniji, a u pitanjima jezika revolu- cionarniji i fleksibilniji suradnici, naši su se glagoljaši morali obazirati na hrvatsku jezičnu tradiciju, a ujedno nastojati da budu u općoj idej- noj struji protestantizma koji je zacrtao pravilo: pružiti tekstove Sv. Pisma na narodnom, općepoznatom, najraširenijem jeziku. Uostalom, Vergerijevu misao o jednom i općem jeziku za sve Južne Slavene, od Slovenije do Carigrada i od Jadranskoga do Crnoga mora, prvi je od- bacio i napustio Trubar. Radije se prihvatio posla, jedinog mogućeg, pisati za konkretan, svoj, slovenski narod. A od svojih suradnika, Kon- zula i Dalmatina, zahtijevao je da svojim jezičnim rješenjima pokriva- ju zaista cjelokupan južnoslavenski jezični i etnički prostor. A što je paradoks, nasi su protestanti u svojim izdanjima to zaista sve više po- stizali.13 Pismo je u očima tadašnjih kulturnih radnika značilo jednako važnu kategoriju kao i jezik: zato se odmah postavilo pitanje izdavanja tekstova u sva tri pisma: glagoljicom, ćirilicom i latinicom. Zato i di leme o jeziku, i o jezičnim redakcijama izdanja na različitim pismima koje su se postavile pred Konzula i Dalmatina nisu bile malene, a ote- zanje s rukopisom znak je zrelog i stvaralačkog razmišljanja. S dobrim mišljenjem o svome radu vratio se Konzul u Regensburg. Budući da je Ivan Ungnad, zaštitnik i budući protektor Biblijskoga za- voda, boravio u Urachu, a tamo je dobio župu i Trubar, otputovao je Konzul najprije u Tiibingen, a zatim u Urach da bude pri ruci kod osnivanja Biblijskoga zavoda. Već tada je određen za hrvatskoga pre- vodioca i korektora, a tako se često u svojim pismima i potpisivao. U. I. Kostrenčić, Beitriige, str. 2. 12. M. Rupel, Trubar, str. 137, 142—3. 13. M. Murko, Nekoliko reči, str. 75.