koji su mogli nastati oko 1375. godine, kad Habsburgovci postaju vlasnici Pazinske knežije. Pisac Istarskoga razvoda, koji je zacijelo sudjelovao kod razvoda, slobodno je koristio građu koja mu je bila na raspolaganju u smi- slu sastavljanja formulacija svojega teksta, a što je — čini se — bio općenito prihvaćen princip tada u Istri, posebice kad su se isprave prevodile s jednog jezika u drugi; isprave ipak uvijek čuvaju dispozitiv, tj. ne rade falsifikat. Lako je proglasiti jedan spomenik neautentičnim, ili čak falsifikatom; teže je ući u problem zbog čega ije nastao, kad je nastao i u koju je svrhu ova- kav, kakav se sačuvao, napravljen. Posebice to vrijedi za Istarski razvod, jer granične linije koje spomenik opisuje — koliko se dade utvrditi — ni danas nisu sporne u obliku kako ih donosi Istarski razvod, pa nisu bile sporne ni ra- nije. Istinska sporna mjesta u Istarskom razvodu bila su sporna u cjelokup- nom povijenom toku istarske povijesti, gdje lje jedinstven narod bio podijeljen između dvaju stranih gospodara: no ta sporna mjesta misu nikada riješena nikakvim dogovorima, ni zadanom riječi, »rotom«, ni pisanim razvodima, ni autentičnim ni falsificiranim dokumentima. Spoma su mjesta ostala takva do svršetka 18. st., tj. do prelaska cjelokupnog istarskog teritorija pod je- dinstvenu upravnopolitičku cjelinu, a čini se da ni tada nisu u nepovrat ne- stali sporovi oko granica na kojima je proliveno mnogo krvi, i koje su bile poprište vječitih nemira. Istarski razvod to mjestimično dade naslutiti. U smislu formalne autentičnosti Istarski razvod je u obliku koji je do nas došao prepravljena listina, ali on nije falsifikat u klasičnom smislu. Za- 10 su njega upotrebljavali jednako predstavnici Pazinske knežije kao i pred- stavnici Mletačke republike, a u njenim se arhivima i najviše prijevoda i pri- jepisa (talijanskih i latinskih) sačuvalo. Onima kojima je smetao ovakav ik više se bore oko toga da u Istri s ovu stranu Učke nije bilo glago- ljice, odnosno slavenskoga bogoslužja, odnosno Hrvata, nego što bi im objek- tivno smetala isprava takvog sadržaja, takvih karakteristika i takvoga zna- čenja za istarsku povijest. Bez obzira na sumnjivu tradiciju spomenika kakav je Istarski razvod s obzinom na formalne karakteristike, on je ipak odličan izvor za političku povijest Istre, tj. za povijest njezinih feudalaca. Istarski je razvod pouzdan iz- vor o tome kako se u Istri utvrđivao feudalni sistem, koje je krize proživlja- vao, koji su mu elementi života smetali, kako ga je seoska općina prihvaćala, i čiji su se sve interesi sukobljavali u Istri, u dugom vremenskom slijedu, do potpune podjele istarskoga prostora na austrijski, upravo habsburški dio, tj. Pazinsku knežiju i ma mletački dio, tj. istarske obalne gradove i unutrašnje općine, koje lje Venecija polagano, ali sustavno osvajala, nekad vojnom si- lom, nekad prijetnjama i obećanjima, a redovito kršeći i lomeći dogovore i samoupravni općinski red u osvojenim ili predanim gradovima. U Istarskom razvodu seoska općina, komun, kao cjelina feudalni je obve- znik; u tekstu je prvenstveno naglašena obveza podavanja crkvama i samosta- nima, vjerojatno zato što je bila sporna, dok mije posebice precizirana »slu- žba« — upravo je taj termin upotrebljen — prema GA gospodaru. Oči- to je ta »služba« bila neprijeporna i poznata, čak i u slučajevima kad je zbog te službe, ili samovolje gospodara, dolazilo do otvorenih pobuna, ili čak do lišavanja života feudalnoga gospodara, kako je to slučaj s gospodarom Momjana. Iz Istarskoga razvoda razvidni su interesi stranih gospodara da zaokruže svoj posjed u Istri: u tekstu našeg spomenika ti su interesi zastr- ti, jer se sporazumijevaju prvenstveno seoske općine, komuni, da mogu u miru i sigurnosti živjeti, no i težnje pojedinih feudalaca i feudalnih vrhov- ništava jasno se vide i poznaju: dovoljno je spomenuti raspre oko Svetog Lawe&.\hohohhnijvemumms dovoljno kritičnosti, ali i uz temelji- tije proučavanje spomenika, može i te kako koristiti u istraživanju povijesne istine i o Istarskom razvodu i o vremenu koje spomenik odražava.