Istarski razvod sačuvan je samo u kasnijim prijepisima i prijevodima (latinskim i talijanskim) hrvatskoga teksta. To je dalo povoda, između osta- loga, da se o Istarskom razvodu govori i piše kao o falsifikatu s odredenim (tj. teritorijalnim) namjerama. Tome mišljenju pogodovala je i činjenica da prema glasu hrvatskoga prijepisa u razvođenju sudjeluju i osobe koje po po- vijesnim podacima ni približno misu živjele u isto vrijeme. Pojedine formalne osobine Istarskoga razvoda dovode u sumnju autentičnost našega spomenika, kao što u cjelini, kakva se sačuvala, on nije mogao nastati u vrijeme kako stoji u hrvatskom prijepisu, tj. 1325., nego je nastajao u rasponu od gotovo jednoga stoljeća. Jedan značajniji njegov dio nastao je oko 1275. pa je tako Istarski razvod i datirao jedan od njegovih izdavača, najbolji poznavalac is- tarske povijesne problematike u prošlom stoljeću, Petar Kandler, osnivač istarske povijesne heuristike. U Istarskom razvodu citiran je velik broj raz- vodnih isprava, od 11. do 13. stoljeća od kojih se nije sačuvala ni jedna, ni u originalu ni u prijepisima, pa je i to zbunjivalo proučavaoce našega spome- nika. Sve su to ozbiljni prigovoni formalnoj autentičnosti Istarskoga razvo- da. Na te formalne neusklađenosti možemo gledati kao na elemente falsifi- kata, ali osnovni, temeljni sadržaj isprave koju nazivamo Istarski razvod, a to je opis granica u određenoj povijesnoj situaciji, nikako ne dolazi u sum- nju. Čak i pojedine povijesne činjenice, koje Razvod spominje tek uzgred, odreda su točne, i dadu se iz drugih izvora idemtificirati i dokazati. Sve ovo govori u prilog tezi da je Istarski razvod, iako u formalnom pogledu spome- nik koji ne bismo lako imogli braniti kao autentičan, u cjelini i u pojedinosti- ma spomenik koji govori o prošlosti Istre pouzdano, bez težnje da falsificira, bez »određenih namjera«, tj. bez težnje da lažnim dokazima vrši presizanja u tuđi teritorij, i bez namjere da prikaže granice između istarskih općina druga- čije nego su one zaista bile, A kad je to tako, onda su formalne neusklađeno- sti samo znak samovolje notara koji je sastavio sačuvani tekst Istarskoga razvoda, pa kad se te neusklađenosti i proturječnosti dovedu u neke među- sobne veze, autentična istina Istarskoga razvoda dolazi do punog izražaja. To dosadašnja kritika Istarskoga razvoda, osim rijetkih iznimaka, kao i da nije pokušala otkriti. Dapače, s talijanske iredentističke strane, i nekad a i sada često, dolazi tvrdnja koja bezobzirno negira svaku vrijednost spo- menika, mkomse1mkwhumnmokvmmpodnmmsulslamkoga razvoda. Studija o Istarskom razvodu vrlo ozbiljnoga i savjesnoga proučavao- ca slovenskog i istarskog srednjovjekovlja, akademika Milka Kosa, pomogla je upravo u takvom gledanju na naš spomenik, te se često s druge strane isti- čalo da i naša nauka o Istarskom razvodu misli kao što je pred stotinu go- dina mislio i Carlo de Franceschi. Istarski razvod je skup, ili kako takve spomenike slavenski filozofi vole zvati, »svod«, različitih razvoda, nastalih u dugom vremenskom rasponu i na nekoliko mjesta u Istri, a zapisani su kasnije u nekom — nama pobliže ne- poznatom — kartularu razvodnih isprava, a koji je kasnije, svakako prije 1395. godine, pmđužmkaopredln&kza_ye&nzmodmsvnd za stvaranje je- dinstvene cjeline, kakva lje i danas, s jedinstvom osoba koje u spomeniku fungiraju, s jedinstvenim potezom po terenu koji se ophodi, i s jedinstve+ nim stilskim postupcima koji spomenik strukturiraju kao zaokruženu, stil- ski ujednačenu i smislenu cjelinu. Koliko je spajanje različitib predložaka razvoda, s obzirom na vrijeme i osobe, bilo samovoljno, toliko je ono uspješno s obzirom ma stilsku, jezičnu i stvarnu ujednačenost spomenika. Istarski razvod odražava i sadržava razvodne isprave koje su nastajale od 1l. stoljeća, i koje su na svakom razvodu, a tih je bilo više, potvrđivane i utvrđene u valjanosti, ponovno vraćene strankama pa tako sve do razvoda