VJESNIK BIBLIOTEKARA HRVATSKE podaci; o pismu, ornamentima, jeziku; 4. sadržaj rukopisa, naznačeni su počeci (incipiti) i eventualno završeci (expliciti); 5. zapisi i zabilješke izvan teksta; 6. zaglavak u kojem se donosi povijest rukopisa i njegovo značenje. Svi ovi postupci, naravno, nisu primjenjivani kad je rukopis beznačajan, ili je fragmenat takav da ova metoda ne može biti primijenjena. Za mekoliko je rodova rukopisa napisana i opća rekapitulacija: posebice kad je bilo više ruko- pisa istog djela. Tako su vrlo dobro osvijetljeni rukopisi Antonina, Dijaloga Grgura pape, >Disipula«, Veprinačkih zapisnika. Ovi opći zaglavci male su stu- dije, neophodne za svako daljnje obrađivanje i proučavanje ovih tekstova. Glagoljski rukopisi u Arhivu JAZU najvećim su dijelom napisani na papiru. Najstariji rukopisi, od kojih su najčešće sačuvani samo fragmenti i ostrišci, na- pisani su na pergameni, a potječu od 12. do 15 st. Takvih pergamenih rukopisa i fragmenata ima 151, dok papirnih rukopisa iz tog najstarijeg razdoblja ima samo 7. Za novije razdoblje pravilo je obrnuto — najveći broj rukopisa pisan je na papiru. Iz najstarijeg razdoblja, dakle, najveći broj rukopisa zauzimaju reprezentativni rukopisi liturgijskog sadržaja, na pergameni. U novije doba rukopisi su na papiru, manje su reprezentativni, a sadržajem su zbornici razli- čitog štiva, zbornici propovijedi, matice, registarske knjige. 'Rukopisi su svrstani u tematske cjeline, počevši od najstarijih tj. biblijskih i apokrifnih tekstova do registarskih knjiga, ali i unutar tematske skupine sačuvan je kronološki redoslijed. Na takvom kronološkom načelu zasniva se i Album slika te on može poslužiti kao dobar paleografski album za hrvatski tip glagoljice. 'U prvom odjeljku opisa glagoljskih rukopisa Biblija — Apokrifi — Legende (37—56) opisani su vrijedni i za opću slavističku nauku značajni rukopisi, po- znati i opisivani na samim počecima domaće i slavističke znanosti. Tu su u prvom redu poznati odlomci Djela apostolskih (»Apostola«), Grškovićev i Miha- novićev, oba iz 12. st., zatim slijedi vrlo važan i vrijedan fragment o sv. Tekli iz 13. st., zanimljivi su odlomci jednog zbornika iz početka 14. st., u nauci poznati kao Pazinski fragmenti, među kojima je i odlomak legende o sv. Eusta- tiju, odlomak apokrifa o drvu križa, o Uspeniju Bogorodice, fragmenat Niko- demova evanđelja itd. U drugom odjeljku Liturgijski tekstovi (57—166) Štefanić u svom katalogu počinje s najvažnijim tekstovima — misalima. Autor je nabrojio i opisao preko pedeset jedinica, što cjelovitih što fragmenata od jednog lista pa na više. U odjeljku o brevijarima, uz cjelovite kodekse kakav je Pašmanski, Dragućki, Bribirski, Vinodolski i Dabarski brevijar, nalazimo mnoge opise fragmenata, tako da po tim fragmentima tek naslučujemo opsežnu kulturnu i prosvjetnu djelatnost naših glagoljaša. K tome ovoj liturgijskoj skupini rukopisa treba pribrojiti i rituale i oficije pa se tako dobiva reprezentativan broj rukopisa i tekstova koji se u ovom Štefanićevu katalogu penju na preko 140 liturgijskih kodeksa, od kojih su, dakako, najveći broj ipak samo fragmenti. U trećem odjeljku Egzorcizmi i zapisi (167—175) nalazimo zaista dobre primjere pučkog vjerovanja koje je prodiralo i u crkvene (ili polucrkvene) knjige: tu su zaklinjanja protiv štetočinja koje napadaju seljakov urod, molitve protiv zla oblaka, protiv vukodlaka, nevremena, tu su i zapisi i recepti koji govore o svim onim mukama koje tište ljude: »kada boli zub«, »proti nepri- jateljem, da ti ne naškode«, »kada človik s ženu spat ne more«, »činiti da žena mliko ima« itd. 218