J. Bratulić + STAROSLAVENSKE POČETNICE | ČITANKE U XIX. | XX. STOLJEĆU * 91-106

biti izlazak iz mraka neznanja, a to se postiže poznavanjem pisma. Od
Konstantina Ćirila potječu nazivi glagoljskih slova. U strogom poretku, kako
ih je trebalo pamtiti po imenu, glagolska slova govore o nužnosti poznavanja
pisma i Pisma (tj. Biblije, zapisane riječi Božje): Azo buky v6d€ glagoljo:
dobro estt živeti 3610 zemlji ... tj. “Ja koji znam pismena govorim (tvrdim)
da je dobro (tj. časno, dostojno) živjeti na zemlji...". Misao o prosvjećivanju
u obojice Braće ide ne samo u širinu, nego i u dubinu. Poznavanje pisma
smatrali su važnim civilizacijskim čimbenikom u budućem životu Slave-
na: ne samo knezova, monaha, popova, nego i ostalih slobodnih ljudi, a na
slobodu su svi pozvani. Poznavati Radosnu vijest, Evanđelje, dužni su svi
ljudi.

Učenje pisma vezano je najčešće s ideologizacijom: pismo postaje i u
slavenskom svijetu, sve više, blago ljubomorno čuvano i skrivano u rukama
čuvara istina. Pismo prestaje biti kulturna tečevina dostupna svima, a postaje
kultna tajna, namijenjena prosvijećenima, manjini.

U našim krajevima već od 11. stoljeća proces utvrđivanja pisma ima
svoju naročitu sudbinu: ćirilica je potisnula glagoljicu i pokrila ne samo
istočni dio slavenskoga svijeta, nego i Makedoniju, Zetu, Bosnu (...). Gla-
goljica se konačno, nakon 12. st., utvrdila jedino u Hrvatskoj, i to pretežno
na njezinim rubovima, gdje se slavenski svijet dodiruje s romanskom ekume-
nom. Ne treba zaboraviti da je u glagoljaškoj sredini poznavanje ćirilskoga
pisma, i to ne samo čitanja nego i pisanja, činjenica koja se odražava među
glagoljašima od najranijih vremena, ali i u kasnije doba, kad već glagoljaši
tiskaju svoja djela, koja jasno svjedoči o njihovoj otvorenosti zapadnoj i
istočnoj pisanoj kulturi. Otvorenost službenika oltara neobična je i čudesna
pojava u tadašnjoj europskoj kulturi, jednako zapadnoj kao i istočnoj.

Ne znamo pouzdano kako se kroz duboki srednji vijek odvijao proces
učenja glagoljskoga pisma. O tome nemamo mnogo svjedočanstava, ali gla-
goljski kodeksi i golem broj fragmenata svjedoče da je ono bilo pismo Crkve
i uprave. Dok je u bogatijim gradskim sredinama, u katedralnim školama,
naobrazbu mogao dobiti i onaj koji se nije namjeravao posvetiti kleričkom
staležu, u siromašnijim glagoljaškim seoskim kaptolima učenje pisma bilo
-je vjerojatno ograničeno na žakne, buduće popove glagoljaše. Tek po siro-
mašnim ostatcima i tragovima možemo pretpostaviti gdje su postojala škol-
ska glagoljaška središta: Zadar, Vinodol, Rijeka, Vrbnik, Roč, Beram, i —
naravno — samostani: najprije benediktinski, a kasnije pavlinski i franjevački
trećoredski. No, postojao je i znatan broj laika, svjetovnjaka prepisivača
glagoljskih tekstova — misala (knez Novak) i brevijara (Vid Omišljanin),

 

 

 

92