J. Bratulić + STAROSLAVENSKE POČETNICE | ČITANKE U XIX. | XX. STOLJEĆU * 91-106 biti izlazak iz mraka neznanja, a to se postiže poznavanjem pisma. Od Konstantina Ćirila potječu nazivi glagoljskih slova. U strogom poretku, kako ih je trebalo pamtiti po imenu, glagolska slova govore o nužnosti poznavanja pisma i Pisma (tj. Biblije, zapisane riječi Božje): Azo buky v6d€ glagoljo: dobro estt živeti 3610 zemlji ... tj. “Ja koji znam pismena govorim (tvrdim) da je dobro (tj. časno, dostojno) živjeti na zemlji...". Misao o prosvjećivanju u obojice Braće ide ne samo u širinu, nego i u dubinu. Poznavanje pisma smatrali su važnim civilizacijskim čimbenikom u budućem životu Slave- na: ne samo knezova, monaha, popova, nego i ostalih slobodnih ljudi, a na slobodu su svi pozvani. Poznavati Radosnu vijest, Evanđelje, dužni su svi ljudi. Učenje pisma vezano je najčešće s ideologizacijom: pismo postaje i u slavenskom svijetu, sve više, blago ljubomorno čuvano i skrivano u rukama čuvara istina. Pismo prestaje biti kulturna tečevina dostupna svima, a postaje kultna tajna, namijenjena prosvijećenima, manjini. U našim krajevima već od 11. stoljeća proces utvrđivanja pisma ima svoju naročitu sudbinu: ćirilica je potisnula glagoljicu i pokrila ne samo istočni dio slavenskoga svijeta, nego i Makedoniju, Zetu, Bosnu (...). Gla- goljica se konačno, nakon 12. st., utvrdila jedino u Hrvatskoj, i to pretežno na njezinim rubovima, gdje se slavenski svijet dodiruje s romanskom ekume- nom. Ne treba zaboraviti da je u glagoljaškoj sredini poznavanje ćirilskoga pisma, i to ne samo čitanja nego i pisanja, činjenica koja se odražava među glagoljašima od najranijih vremena, ali i u kasnije doba, kad već glagoljaši tiskaju svoja djela, koja jasno svjedoči o njihovoj otvorenosti zapadnoj i istočnoj pisanoj kulturi. Otvorenost službenika oltara neobična je i čudesna pojava u tadašnjoj europskoj kulturi, jednako zapadnoj kao i istočnoj. Ne znamo pouzdano kako se kroz duboki srednji vijek odvijao proces učenja glagoljskoga pisma. O tome nemamo mnogo svjedočanstava, ali gla- goljski kodeksi i golem broj fragmenata svjedoče da je ono bilo pismo Crkve i uprave. Dok je u bogatijim gradskim sredinama, u katedralnim školama, naobrazbu mogao dobiti i onaj koji se nije namjeravao posvetiti kleričkom staležu, u siromašnijim glagoljaškim seoskim kaptolima učenje pisma bilo -je vjerojatno ograničeno na žakne, buduće popove glagoljaše. Tek po siro- mašnim ostatcima i tragovima možemo pretpostaviti gdje su postojala škol- ska glagoljaška središta: Zadar, Vinodol, Rijeka, Vrbnik, Roč, Beram, i — naravno — samostani: najprije benediktinski, a kasnije pavlinski i franjevački trećoredski. No, postojao je i znatan broj laika, svjetovnjaka prepisivača glagoljskih tekstova — misala (knez Novak) i brevijara (Vid Omišljanin), 92