koji su živi od srednjega vijeka sve do XVI. stoljeća, a i kasnije. To dobrim ijelom pokazuju i apokrifni tekstovi. Od starozavjetnih apokrifa najpoznatiji i najpopularniji je bio Život Adama i Eve, od kojega se u srednjem vijeku razvila priča o tzv. krsnom (križnom) drvetu, tj. o grančici s drveta dobra i zla, a koja je bila usađena na 'Adamov grob. Od nje je istesana greda za Salomonov hram, ali je graditelji nisu mogli ukrotiti niti ugraditi u hram, a kasnije je poslužila kao križ na kojem je Krist bio razapet, i to na istom mjestu gdje je bio Adamov grob. Krv Krista (novoga Adama) tekla je na Adamovu glavu, otkupljujući tako njegov grijeh, i grijehe čovječanstva. Taj motiv — Golgota i Adamova glava — prešao je u kršćansku 1kcmogr iju Istoka i Zapada. Od posebnoga su interesa staroza- vjetne apokalipse i viđenja. Henohova knjiga tajni sačuvana je samo na staro- slavenskom jeziku. Ta knjiga nije se, doduše, sačuvala među glagoljašima, kao npr. Abrahamova i Baruhova apokalipsa, apokrif o Josipu Egipatskom, o Mel- kisedeku itd. Od novozavjetnih apokrifa najvažniji su oni koji opisuju Isusovo djetinj- stvo (Protoevanđelje Jakovljevo), a zatim oni apokrifni tekstovi koji govore o Isusovu djelovanju. Nikodemovo evanđelje bilo je prevedeno s latinskoga na našem prostoru, odakle je prešlo u slavenske literature. Djela apostolska su svojevrsni srednjovjekovni pustolovni romani u kojima se opisuje djelovanje i mučenička smrt pojedinih apostola. Od novozavjetnih apokalipsa važne su, osobito kao oštra društvena kritika, Bogorodičina apokalipsa, poznatija kao Hođenje Bogorodice po mukama, i Pavlova apokalipsa. Reformacija, započeta pobunom i protestom Matije Luthera, kao kulturni događaj prvoga reda u Evropi XVI. st, nastavljena je njemačkim prijevodom Biblije, našla je odjeka i u Hrvatskoj, osobito među glagoljašima. Pošto je Primož Trubar preveo i izdao na slovenskom Novi zavjet (1554), on i Petar Pavao Vergerije, ranije koparski biskup, nastoje naći prevodioce za hrvatske biblijske knjige kojima misle kršćansku i protestantsku ideju proširiti na Balka- nu, vjerujući da će evanđeoska riječ biti najjače oružje u borbi protiv Turaka. Prijevod Prvoga i Drugoga Dela Novoga Testamenta ostvarili su zajednički, i potpisali zajednički, Stipan Konzul Istranin i Anton Dalmatin, i to na temelju dotadašnjih rukopisnih i tiskanih knjiga. Osobito su im dobro poslužili glagolj- ski misali do tada tiskani (Prvotisak, 1483; provotisak brevijara vjerojatno ma- nje, ali zato izdanje iz 1493. iz Venecije više), na što se oni u predgovoru i pozivaju. Služili su se i latiničkim izdanjem hrvatskoga lekcionara (Zborovčić, 1543). Nisu se, dakle, držali Trubarova, ni njemačkoga Lutherova teksta, što im je Trubar oštro zamjerio, ali nakon toga i prestaje suradnja među njima. Knjige Novoga Testamenta izašle su na glagoljici (1562-3) i na ćirilici (1563). Protestanti su prevodili cijeli Stari zavjet, ali ali su samo Proroke latinicom (1564), od kojih se jedan jedini primjerak čuvao u Austriji, prema kojemu je Vatroslav Jagić priredio i izdao Vsih prorokov stumačenje hrvatsko (1897). Pro- testantske knjige su u oštroj borbi za katoličku restauraciju bile paljene i uni- štavane, ali su se pojedini primjerci, bez naslovne stranice i predgovora, nala- zili i među glagoljašima. Kao što su glagoljaši imali tumačenje evanđeoskih perikopa, to su homili- jari, od kojih su neke prevedene sa češkoga jezika, tako su protestantni izdali Postilu glagoljicom, ćirilicom, i kao posljednju svoju knjigu, u Regensburgu 1568, na latinici za Gradišćanske Hrvate. 91