solemnis Biblia«), jer se odlikuje prekrasnim i brojnim minijaturama i inicijali- ma. Iz istog su stoljeća u zagrebačkoj metropolitani još tri Biblije, a jedan je fragment u Arhivu JAZU. Iz kasnijih stoljeća sačuvan je veći broj rukopisa Biblije, ukrašenih inicijalima i minijaturama. Mnogo je kodeksa iz toga najstarijeg razdoblja propalo, nestalo, lišeno bogatog ukrasa. Tako se desilo s tzv. Kločevim glagoljašom, svetinjom krčkih Frankopana, napisanom oblom glagoljicom, u kojoj se već nazire uglati tip tzv. hrvatske glagoljlcc (XI. st.), a koji je sadržavao homilije, tumačenja evan- đeoskih čitanja, kao i jedan Metodijev nagovor knezovima. Tradicija je taj rukopis pripisivala sv. Jeronimu, tvrdeći da je to njegov autograf. Sv. Jeronim se već u XIII. st. počeo smatrati tvorcem galgoljice, odnosno prevoditeljem Sv. pisma na hrvatski jezik. Podatak da je on Dalmatinac (»Jerolim je naš Dalmatin, on je dika i poštenje, slava i svitlost, kruna hrvackoga jazika«) i da je preveo na jezik svoga naroda Sv. Pismo (i jest, ali to je Vulgata - latinski prijevod s grčkoga i hebrejskoga) povezao se s našim prostorom i narodom, i ta se tradicija, zabilježena prvi put 1248, podržavala među glagoljašima spora- dično sve do XIX. stoljeća. Biblijski tekstovi u Istočnoj Crkvi pretrpjeli su tokom dugih stoljeća znatne tekstualne i jezične promjene kad se ćirilometodski prijevod nasilno redigira prema službenoj (carigradskoj) redakciji Biblije. Slično, samo u manjoj mjeri, postupalo se i kod hrvatskih glagoljaša, gdje se stari ćirilometodski pri- jevod u XIII. i XIV. st. tekstualno približavaju i rdigiraju prema tekstu latinske Vulgate. Ipak taj posao nije proveden sustavno, jer nije bilo ni snage ni znanja za tako složen posao. Zato sačuvani biblijski tekstovi u glagoljaškim knjigama — brevijarima i misalima — čuvaju u punoj mjeri ćirilometodski tekst. Pojedine su knjige, kojih nije bilo u slavenskoj crkvi prevedene na hrvatskom prostoru. Između ostalih i Otkrivenje sv. Ivana koje nije spadalo među liturgijska čitanja. Ova je knjiga osobito bila popularna među bosanskim krstjanima. Sačuvana je u bosančici, ali prepisana s glagoljaških predložaka. Cjelokupna Biblija vjerojatno je postojala među glagoljašima, o čemu svje- doče arhivski podaci i izvještaji vizitacija iz kasnijih stoljeća (Omišalj). To je važan podatak, jer takvoga kodeksa nije bilo npr. na ruskom prostoru u XV. st. kad je novgorodski episkop Genadije pokušao pronaći kompletni biblijski kodeks. Ne našavši ga, dao je prevesti knjige koje se nisu našle u Rusiji, u čemu mu je pomagao i hrvatski dominikanac Benjamin. Knjige koje su nedo- stajale, prevedene su sa Vulgate. Taj kodeks s kraja XV. st. poslužio je kao predložak za tiskanje tzv. Ostroške biblije (1581). Po Trubarovu svjedočanstvu knez Bernardin Frankopan dao je prevesti (prirediti, prepisati, sastaviti) cijelu Bibliju oko 1520. Kad su protestantski dje- latnici šezdesetih godina XVI. st. tragali za cjelokupnom glagoljaškom Bibli- jom, traganje je ostalo bez uspjeha. Kad je, međutim, takvu knjigu donio u Njemačku neki fratar iz Cresa, Novi zavjet već je bio tiskan, te nije ni otkup- ljen taj rukopis kojemu se od tada zametnuo svaki trag. 'Uz posvećen i prihvaćen biblijski tekst, koji se od najstarije tradicije sma- tra svetim, te se ne smije mijenjati ili udešavati, vrlo rano u okviru glagoljaške književnosti šire se i apokrifni tekstovi, staroga i novoga zavjeta. Oni proširuju biblijsku tematiku, a po žanrovskim osobinama pripadaju zabavnoj i poučnoj literaturi. Kako je hrvatski prostor bio na razmeđi Istoka i Zapada, latinskih i grčkih utjecaja, upravo na našem prostoru ukrštavaju se i silnice svih utjecaja 90