JEZIKOSLOVNI TEMELJI PALEOGRAFIJE: GLAGOLJIČKO MOTRIŠTE optika opisa pojedine nacionalne kulture ima bitno suvremeno obilježje i ono se, okrenuto unatrag, primjenjuje na starija razdoblja. Sva složenost srednjeg vijeka, pa čak i »predhrvatske«, npr. kasnoantičke pismenosti na ovim prostorima, ulazi u nacionalnu kulturu i zato što je bitno, kontinuirano, odredila kulturne varijante mlađih razdoblja, ponajprije stoga što pripada prostoru u kojem i danas sudjelu- jemo. Štoviše, takvoj koncepciji pripada i još dublje povijesno zahvaćanje: sve do najstarijih svjedočanstava kulturnog života prostora (antike i kasne antike) na ko- jemu će se kroz stoljeća graditi hrvatska kultura.* Kako Dioklecijanova palača na- primjer pripada i hrvatskoj i rimskoj kulturnoj baštini, tako je i sa Splitskim evan- đelistarom. U tom smislu, opus Eduarda Hercigonje neprekinut je spoj iznimnih kreativ- nih napora u istraživanju konkretnih, vrlo pomno odabranih, filoloških (književno- povijesnih, tekstoloških, jezikoslovnih i paleografskih) zadataka, između ostaloga u nastojanju da se obrati pozornost prema manje poznatim i nedovoljno vrednova- nim djelima glagoljske ali i latiničke hrvatske srednjovjekovne književnosti (uklju- čujući temeljito poznavanje latinskoga korpusa), s jakim porivom da se uvijek pred očima ima cjelovita nacionalna slika pismenosti. Osim što naglašava potrebu za zaokruženim sagledavanjem svih složenih procesa hrvatskoga srednjovjekovlja, kroz cijelu svoju akademsku karijeru Hercigonja inzistira i na cjelovitu motrenju »hrvatskoga glagoljaštva«, ustrajavajući istodobno na posebnostima toga kultur- ološkoga kompleksa, koji dakle nadrasta srednjovjekovnu epohu i proteže se u ne- kim oblicima gotovo do današnjih dana, i na njegovoj uključenosti, štoviše prože- tosti s drugim krugovima, u sveukupnost hrvatske kulture.* Dobro je također po- znat Hercigonjin doprinos uvažavanju srednjovjekovne epohe u estetskome smislu Tavnopravne ostalim epohama, premda samosvojne. Estetika srednjovjekovlja upra- vo je zahvaljujući ponajviše Hercigonji u našoj filološkoj medievistici probila be- letrističke granice;“ ljepotu teksta prepoznao je, dokumentirao i teorijski potkri- jepio u vrlo široku rasponu srednjovjekovne zapisane riječi, pa i u pravnim teksto- * Glavnina otpora prema takvoj koncepciji vjerojatno počiva na uvjerenju da je takav model jedini. Nema ipak sumnje da se pojedini kulturni, pa i književni, jezični fenomeni, mogu podvoditi i pod dru- gačije okvire. Pojedini segmenti čak i pod okvire druge nacionalne kulture (baš kao i obrnuto), neki pod Okvire različito omeđenih nadređenih kulturnih krugova bez nacionalnog određenja, neki isključivo po teritorijalnom načelu, po klasifikaciji pojedinih kulturnih ostvaraja (vrste, motivi...) itd. Ovisno o potre- bama i podrškama, zasigurno nema objektivnih zapreka i za pisanje takvih radova. * Hercigonja razlikuje glagoljaštvo, kao sveukupnost glagoljaškog djelovanja, od glagolizma — duhovnih obzora implementiranih u taj kulturni segment. Usp. Hercigonja 1997. .,___& Hercigonja je u srednjem vijeku estetske intervencije pronalazio u gotovo svim funkcionalnim stilovima pisanoga jezika. To ne znači da su one bile prisutne u svakome pisanom materijalu. Istom, svaki pisani tekst, u kamenu ili na pergamentu/papiru, imao u uvjetima slabe očuvanosti srednjovjekov- noga pismovnoga korpusa svoju veliku kulturološku (filološku) važnost, i kao svjedočanstvo jezika, pisma, društvenih i povijesnih okolnosti (...). Odatle naziv »pismovnost« koji nadrasta i u sebe uključuje 1 bogatu, književno vrijednu produkciju i onu koja nam je važna po drugim mjerilima. Nije dakle posri- jedi negiranje književne/umjetnosne dimenzije srednjovjekovlja (kako ponegdje vidimo reakciju na upo- rabu termina »pismovnost« umjesto »književnost«), nego — štoviše — zacrtavanje još širih okvira fi- lološkog zanimanja. Takav se pristup tek povremeno može primijeniti na neke mlađe epohe, i to na one dijelove korpusa koje obilježava rijetkost i iznimnost. U uvjetima masovne (tiskane) produkcije vrijed- nost posebnosti, koja određuje pismovnost, nestaje. 25