MATEO ŽAGAR vima. Doživljaj umjetnosti ne ovisi pritom samo o autorskoj intenciji, nego i o oče- kivanjima suvremenog čitatelja. Razmjerno malenom, ali prevažnom knjižicom »Trojezična i tropismena kul- tura hrvatskoga srednjovjekovlja« Hercigonja je, što se vidi i iz samog naslova, po- kazao svu širinu i raznolikost nacionalne pismenosti stvarane na tri temeljno raz- ličita književna idioma (od kojih se neki i dalje nižu u inačice, što književne, što s obzirom na oslanjanje u različite organske idiome), trima pismima i njihovim pod- varijantama, u vrlo složenim (rascjepkanim, državnim i crkvenoorganizacijskim) društvenim okolnostima, u uvjetima razmjerno slabih komunikacija. Između osta- loga, utkao je tu i važna paleografska znanja, upozoravajući na još uvijek otvorena pitanja.' I to sve s obzirom na spomenutu širinu pismovne produkcije. Jasno se, naime, u Hercigonjinu radu iščitava da se jedinstvo srednjovjekovne hrvatske pis- menosti ne traži u nastojanjima za gradnjom »jednodimenzionalne«, centripetalne, kohezivne monolitne kulture na cijelom nacionalnom prostoru, s hijerarhijskim odnosom središta i provincija, nego upravo u živosti različitosti, u policentričnosti, u prepletanju kulturnih i političkih smjernica Zapada i Istoka, iz smjerova svih susjeda, koji su se uglavnom ponašali kao kulturno dominantni, relevantnih sre- dišta političke i kulturne moći; u napajanju s istih i međusobno različitih izvora, u pronalaženju zajedničkih književnih motiva, prohodnosti poetičkih uzusa, u među- sobnoj recepciji vlastitih a različitih kulturnih krugova (kroz prostor i kroz vri- jeme), no ponajviše u svijesti o istoj sudbini na zajedničkom prostoru, te o različi- tosti prema drugim — susjednim kulturnim kompleksima. Jačanje vlastite kulturne samosvojnosti jačala se u razlikovanju prema drugima: što prema jeziku (kroz sve varijetete koji se dadu razumjeti, uz stremljenje prema svojevrsnom standardu), što prema konfesionalnom određenju. Različita državna pripadnost kroz povijest svakako je remetila gradnju vlastitoga kulturnog jedinstva, no znatno manje nego što bi se to moglo očekivati. Takva koncepcija koja i u naglašenoj različitosti pronalazi jedinstvo, i to za vrijeme koje takvu jedinstvu zapravo i ne stremi, bez isključivosti i bez pozivanja na »svetost krvi i tla«, na određen je način »postnacionalna«: uporište joj je u XX. stoljeću konačno dovršen proces nacionalnokulturne identifikacije. Slavenski okvi- ri nisu pritom ni na koji način prijeporni, uvažavaju se predhrvatski supstrati, upu- ćuje se na to da hrvatsku kulturu nije odredila samo orijentacija k zapadnoj Evro- pi, nego da ju je snažno obogaćivala i bizantska baština (izvorno, ponajviše kroz glagoljsko pismo i staroslavenski jezik), i to upravo u vremenu kada je ona svojom snagom dosezala vrhunce. Malo se na kojem drugom području hrvatske filologije kao na glagoljaštvu, već i po njegovoj vlastitoj »interkulturalnosti«, može tako zanimljivo odslikati di- * Hercigonju zanimaju oni paleografski podaci koji pripomažu datiranju tekstova (ponajviše po slovnom inventaru, ali i po grafomorfologij, ali i funkcioniranje pojedinih (orto)erafijskih sredstava u tekstu. Osobitu mu pozornost privlači funkcioniranje punktuacije (razgođivanje teksta), u kojoj nerijetko — pogotovu u starijim tekstovima gdje se čvršće poštuje naslijeđeno načelo scriptura continua — pre- poznaje pisarovu namjeru da podijeli tekst na ritmičke cjeline. O konkretnom, razvedenom Hercigonji- nu bavljenju paleografskim temama izvijestili smo u prethodnom Hercigonjinu zbomiku: Žagar 1996. 26