MATEO ŽAGAR toji ujediniti svu teritorijalnu, kulturnoorijentacijsku, jezičnu i pismovnu razuđe- nost (u najgrubljoj podjeli: mediteransku, srednjoevropsku, balkansku) i za vre- mena kada se takva namjera ne mora prepoznati, te evropske relacije, osobito u smjeru recepcije (zapravo dominantno s mišlju o zapadnoj Evropi), prepleću se kao međusobno uvjetovane silnice.? Naglašavanjem dioništva u zapadnoevropskim kulturnim strujanjima pridonosilo se jačanju kulturne samosvojnosti. Slijedom is- tih okolnosti, učestalo je bilo i objavljivanje fototipskih djela/pretisaka (filološki, likovnoumjetnički i povijesno vrijednih djela, pogotovu glagoljičkih), što je omo- gućilo i daljnja obuhvatnija filološka istraživanja. Jezik te njegov vidljiv i trajan aparat — pismo, pored svoje prvenstveno komu- nikološke zadaće, osnovna su, najiznijansiranija sredstva kulturnoga života (s obzi- rom na stvarnost koju posredno ili neposredno odslikavaju ili se na nju reflekti- raju), s najrazvedenijom produkcijom, funkcionalno najraslojenija, izrazita i pre- poznatljiva kontinuiteta. Računa se pritom i s razmjerno širokom recepcijom (oso- bito od ulaska u Gutenbergovu galaksiju), koja je to šira što je promatrano razdob- lje bliže suvremenom dobu. Posljednjih stoljeća svijest o nacionalnoj samosvoj- nosti, u danim povijesnim okolnostima, gradi se zacijelo i ponajviše kroz usmjere- nu pozornost na njegovanje jezične kulture odnosno posebnosti. To bar u jednoj dimenziji znači i stanovitu skrb o jezičnoj (idiomskoj) različitosti (prema onima kojima se ne pripada odnosno kojima se ne želi pripadati), s jedne strane, i na potrebi za jezičnom istosti (s onima s kojima se pripada odnosno kojima se želi pripadati; što prati proces jezične standardizacije u pisanim tekstovima), s druge strane.* Vrijeme kojemu smo svjedoci to na poseban način potvrđuje, unatoč tomu što se može činiti kako će se u aktualnoj »globalizacijskoj eri« odnos jezika i naroda znatno izmijeniti. U vremenu pak prije konstituiranja hrvatske nacije, prije nastojanja za poistovjećivanjem naroda, teritorija, vlasti, religije, jezika i pisma (...), u srednjem vijeku naprimjer, stanje je — po prirodi stvari — drugačije, umno- gome složenije. Tako i u pogledu jezika i pisama: upravo je prof. Hercigonja autor krilatice o »tropismenoj i trojezičnoj kulturi« hrvatskoga srednjovjekovlja. Premda se i u stručnoj javnosti, nešto zamjetnije u inozemnim krugovima, nailazi na gla- sove koji ne opravdavaju nacionalno »presizanje« u vrijeme kada ta kategorija još nije aktualna, pa smatraju kako je isključivo opravdano govoriti o pojedinim kul- turnim krugovima (većima ili manjima od današnjih nacionalnih granica), filološka stvarnost, kako kod nas — tako i u drugih »manjih« kultura, utrla je drugačiji put: ? I prije nego što vrijeme dopusti obično i u povijesti filologije potrebnu distancu lako se dade pre- poznati da se kao kruna takve akcije koja uključuje sve razine hrvatskoga kuliurnoga i znanstvenog stvaralaštva prepoznaje edicija »Hrvatska i Europa« HAZU. Osim vlastitih autorskih priloga, koje od- likuje sabitost informacija i uvažavanje najsuvremenijih paleoslavističkih i kroatističkih spoznaja, Eduard Hercigonja je bio i zamjenik urednika prvog sveska Ivana Supičića (»Hrvatska i Europa; kultura, znanost i umjetnost, i. svezak: srednji vijek, VII=XII. st.; Rano doba hrvatske kulture«, 1997) te glavni urednik drugoga (»Hrvatska i Europa; kultura, znanost i umjetnost, 2. svezak: Srednji vijek i renesansa, XIII-XVI. st.«, 2000). 3 To isto, no u znatno manjoj mjeri i na poseban način, vrijedi i za pismovnu standardizaciju. Usp. naprimjer nastanak nacionalnih srednjovjekovnih inačica latinskog pisma, formiranje hrvatske ustavne glagoljice, bosančice itd. 24