'S. DAMJANOVIĆ, Hrvatski jezični prostor u srednjem vijeku Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij., Suppl., br. 1, 321-327 (2001) 323 Sa sociolingvističkoga gledišta važna je činjenica da do kraja XII. stoljeća na hrvatskim prostorima kao književni jezik (uz latinski) egzistira hrvatskostaroslavenski (ti. hrvatska redakcija staroslavenskoga jezika), a od 13. stoljeća počinje se, teritorijalno i funkcionalno, širiti miješani jezični tip, tzv. hrvatsko-staroslavenski (tj. jezik sastavljen od staroslavenskih i hrvatskih jezičnih elemenata: udio jednih ili drugih ovisio je o različitim uzrocima). Taj tip se razvijao tako da bismo, vrlo vjerojatno, kao krajnji rezultat dobili hrvatski jezični standard sa znatnim udjelom staroslavenskih elemenata. Što se to nije dogodilo, “krivi"' su događaji iz petnaestoga stoljeća.“ 4. Petnaesto stoljeće, s gledlšla dijalektologije, važno je što je to vrijeme kada nastaju tzv. novoštokavske inovacije (dijalektolozi ih često zovu i “hercegovačkima"). Do tih inovacija dolazi i organskim razvojem i migracijama. Te se inovacije šire “na sve četiri strane svijeta", zahvaćaju veliki dio prostora zapadne štokavštine i veliki dio prostora istočne štokavštine pa dobivamo: 1. novoštokaviziranu zapadnu štokavštinu, 2. novoštokaviziranu istočnu štokavštinu, 3. zapadnu štokavštinu koju nisu zahvatile inovacije (nenovoštokaviziranu), 4. istočnu štokavštinu koju nisu zahvatile inovacije (nenovoštokaviziranu). Istočna i zapadna štokavština preslojene su novoštokavskim osobinama, a najmarkantnije su među njima pomicanje naglaska prema početku s promjenom intonacije (vodč > voda, riikči > riika) te međusobno izjednačivanje dativa, lokativa i instrumentala množine, koji su prihvatili dvojinski dativno - instrumentalni gramatički morfem (ženam, ženah i ženami pretvorilo se u ženama). Danas govorimo o sedam štokavskih tipova, od kojih su slavonski, istočnobosanski, novoštokavskoijekavski i novoštokavskoikavski () HRVATSKI.* Sa sociolingvističkoga stajališta petnaesto je stoljeće vrhunac jednoga razvoja koji smo već spomenuli: u njemu supostoje tri književnojezična tipa: 1. hrvatskosta- roslavenski, 2. hrvatsko-staroslavenski, 3. hrvatski. Prvi je premoćan u liturgijskim tekstovima, drugi u beletrističkima, treći u pravnima. Važno je, međutim i to da se drugi sve više širi na račun prvoga i trećega. To je zapravo put prema stabilnom književnom jeziku. Taj je proces ojačan i teritorijalnim širenjem hrvatskoga glagoljaštva koje stiže daleko na sjever (u južne dijelove zagrebačke biskupije). Proces su zaustavili događaji u petnaestom stoljeću: migracije stanovništva izazvane turskim osvajanjima dovele su u prostore na kojima se odvijao taj proces (već više stoljeća) stanovništvo koje nije bilo dionikom toga procesa. Tako su, ne posve, ali uvelike, poništeni rezultati višestoljetnih napora i svi izbori koji vode prema književnom jeziku morali su u šesnaestom stoljeću početi iznova.“ + Eduard Hercigonja, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 1994.; Stjepan Damjanović, Tragom jezika hrvatskih glagoljaša, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1984. U spomenutim knjigama navodi se relevantna literatura. * Isto kao 2, posebice Brozovićev tekst naveden u toj bilješci. * Stjepan Damjanović, Jazik otačaski, Matica hrvatska, Zagreb, 1995., posebice rasprave Hrvatski glagoljaši i počeci hrvatskoga književnog jezika (str. 19 - 38). Isti, Jezičnostilska raslojenost hrvatskoglagoljskih srednjovjekovnih tekstova, u knjizi Filološki razgovori, izd. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2000., str. 29-43.