S. DAMJANOVIĆ, Hrvatski jezični prostor u srednjem vijeku 322 Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij., Suppl., br. 1, 321-327 (2001) kojem govorimo može se podijeliti na dva podrazdoblja: granica je kraj XII. stoljeća. Iz ovoga što smo rekli izlazi da su dvanaesto i petnaesto stoljeće prijelomnice u hrvatskom jezičnom razvoju. Doista je tako, ali stručnjaku je lako uočiti da ta dva stoljeća nisu po proizvedenim jezičnim mijenama istoga značenja. Naime, u petnaestom su se stoljeću dogodile važnije, uočljivije, za kasniju hrvatsku jezičnu povijest relevantnije promjene. Od toga vremena do naših dana migracije su potpuno izmijenile raspored stanovništva, pa se današnji i srednjovjekovni raspored samo u malom dijelu podudaraju. Promjene rasporeda uvjetovane su vojnim pohodima, gospodarskim razlozima, prisilnim preseljavanjima itd. Smjerovi kretanja bili su zapad, sjever, sjeverozapad, a gospodarske teškoće najčešće uvjetuju spuštanje stanovništva s planina prema nizinama. 'Ako, dakle, makar i posve kratko, upozorimo na promjene koje se događaju u ta dva stoljeća, dvanaestom i petnaestom, naći ćemo se duboko u problematici koju obećava naslov našega priloga i koja je, držim, na mnogo načina povezana sa znanstvenim interesima našega uglednoga slavljenika akademika Luje Margetića. E Značenje dvanaestoga stoljeća, gledano s dijalektologova motrišta, možemo razumjeti ako se podsjetimo na ove činjenice: Narječja rasprostranjena od slovensko- hrvatske do srpsko-makedonske i srpsko-bugarske granice možemo imenovati ovako: 1. kajkavsko, 2. čakavsko, 3. zapadnoštokavsko, 4. istočnoštokavsko, 5. torlačko. Prva dva su samo hrvatska, peto je samo srpsko. Do kraja dvanaestoga stoljeća zapadnoštokavsko narječje uvelike je podudarno sa čakavskim. U dokazivanju te tvrdnje osobitu ulogu može odigrati onomastika. Od trinaestoga stoljeća počinje konvergentni razvoj dviju štokavština, pa se zapadna počinje udaljavati od čakavštine, a istočna od torlačkoga.? Često, i s pravom, ističemo da je međusobno prožimanje čakavštine, kajkavštine i štokavštine bitno obilježilo hrvatsku jezičnu povijest. Sami počeci te povijesti obilježeni su snažnim simbiotičkim latinsko - hrvatskim procesima, snažnijim u širem okruženju istočnojadranskih gradova, nego u njima samima.? Tim dodirima sa svakodnevnom, govornom latinštinom pridodat će se dodiri s knjiškom latinštinom, nakon primanja kršćanstva. 2 O toj problematici postoji već respektabilna literatura: usp. Dalibor Brozović, Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti, Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, zbornik radova, ur. 'AAleksandar Flaker i Krunoslav Pranjić, Zagreb, 1978., str. 9 - 83; Josip Lisac, Koji su dijalekti hrvatski, u knjizi Hrvatski dijalekti i jezična povijest, Matica hrvatska Zagreb, 1996., str. 9 - 21. U tim se raspravama navodi relevantna literatura. 3 Pero Šimunović, Onomastička svjedočanstva nakon doseobe, Hrvatska i Europa, sv. I: Rano doba hrvatske kulture, ur. Ivan Supičić, izd. HAZU i AGM, Zagreb, 1997., str. 401 - 414. Taj rad i drugi radovi istoga autora nude dragocjene podatke i prosudbe koje bi, više no dosad, trebalo uključivati u pokušaje da se opišu hrvatski jezični počeci. O tim počecima dobili smo u novije vrijeme nezaobilaznu knjigu: Radoslav Katičić, Litterarum studia, Književnost i naobrazba ranoga hrvatskoga srednjovjekovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.