S. DAMJANOVIĆ, Hrvatski jezični prostor u srednjem vijeku 324 Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij., Suppl., br. 1, 321-327 (2001) a 'Ako bismo pokušali najkraće naznačiti što se važnoga, s jezikoslovnoga gledišta, događa u pojedinim stoljećima, to bi moglo izgledati ovako: + VII. i VIII. stoljeće. Hrvatska historiografija naziva ih tamnim stoljećima jer nema nikakvih sačuvanih dokumenata iz toga doba. Ono što o hrvatskom jeziku možemo zaključivati saznajemo iz onomastičkoga materijala ili iz poredbeno - povijesnih rekonstrukcija.? + IX. stoljeće. Prekretno vrijeme što se tiče povijesnih podataka o hrvatskim prostorima.* To je stoljeće kada započinje ćirilo-metodska misija: tekstova koji su nastali kao posljedica te misije nemamo sačuvanih ni na hrvatskim, ni na drugim slavenskim prostorima. + X. stoljeće. Slabi se jerovi prestaju izgovarati, što znači da je prestao vrijediti zakon otvorenih slogova. Jaki će se jerovi početi vokalizirati tek od XIII. st., pa je npr. od Buccuri preko Bekbrb postalo Bakar. Ni dalje nemamo tekstova pisanih slavenskim idiomima, ali pouzdano znamo (iz papinskih pisama i iz odluka Splitskoga sabora 925. godine) da su tekstovi pisani glagoljicom postojali.? Time se uspostavilo dvojstvo jezika posvećenih autoritetom službe Božje. + XI. stoljeće. Vrijeme iz kojega imamo sačuvane najstarije spomenike pismenosti. Ti su epigrafi pisani glagoljicom: Plominski natpis, Valunska ploča, Krčki natpis.'' + XI/XII. stoljeće. Iz toga je doba Bašćanska ploča, znameniti glagoljicom pisani tekst od kojega obično počinje svako proučavanje povijesti hrvatskoga jezika i povijesti hrvatske književnosti.'' Druga je zanimljivost pojava epigrafa u kojima se miješaju glagoljička i ćirilička slova: Kninski ulomci, Plastovski ulomci, Humačka ploča te Supetarski ulomak, dio kamene grede s ćiriličnim i glagoljičnim natpisom iz Svetoga Petra u Šumi. + XII. stoljeće. Epigrafska građa, i glagoljička i ćirilička, vrlo je bogata. Iz toga su stoljeća Bečki listići, najstariji liturgijski tekst pisan hrvatskostaroslavenskim ? Onomastički materijal nam npr. kazuje da su prije VIII. st. slavenska imena zapisana u latinskim i grčkim ispravama bez metateze likvida (Dargomiros, Valdik), a nakon VIII. st. možemo pratiti promjene kao Albona > Labin, Serm > Srčm i sl. Usp. Šimunović, djelo navedeno u bilješci 3. * Još u IX. st._u stranim se listinama bilježe slavenski nosni samoglasnici, npr. Montimeros, Muntimirus, Muncimirus, Zentinas (za rijeku Cetinu). Usp. Šimunović, bilj. 3. * Bogoslužje i pismenost na slavenskom jeziku spominju se u pismima pape Ivana X. i u zaključcima dvaju splitskih sinoda. “'U oba pisma pape Ivana X, koja su njegovi izaslanici donij crkvenim i svjetovnim poglavarima u Dalmaciji, ono je u samom žarištu pozornosti i zasjenjuje sve drugo. U zapisniku o zaključcima prve sinode posvećena mu je tek usput jedna točka, a ta svojim zaključkom tek prividno ostvaruje ono što je papa očekivao u tom pogledu, u istinu pak kompromis koji jezičnoj politici koju je Rim tada tražio od dalmatinske crkve oduzima svaku udarnu snagu." Katičić, kao 3, str. 392. 3 Branko Fučić, Glagoljski natpisi, izd. JAZU, Zagreb, 1982. " O Ploči je napisana iznimno opsežna i raznovrsna literatura. Spominjemo dvije najnovije knjige: Mateo Žagar, Kako je tkan tekst Bašćanske ploče, Zagreb, 1997. i Lujo Margetić, O Bašćanskoj ploči, Krk, 1997. i zbornik 900 godina Bašćanske ploče, Baška, 2000.