StjEran Damjaxović, Jedanaest i pol stoljeća nezaborava _ CROAT. ŠLAV. IADERE. IX1 (2013), 39-49

 

io je ponosan na svoj narod i kulturu, što se vidi iz susreta s ljudima iz drugoga
naroda koji su se razmetali dostignućima svoje sredine i koje Konstantin podsjeća
da se hvale kao čovjek s malo vode u mijehu pred osobom koja je s mora.

Neki je čovjek zagrabio u moru vode i nošaše je u mješini i hvastaše se govoreći strancima:
Vidite li vodu koje nema nitko osim mene! Pristupi mu neki čovjek primorac i reče m
Jesi li ti lud da se hvastaš tom smrdljivom mješinom? Pa mi imamo toga cijelo more!
Tako činite i vi, jer su od nas proizašle sve umjetnosti i vještine (Žitja 1985: 45).

 

  

 

'Te nam riječi također pomažu da razlikujemo ponos na svoje od prezira prema
drugome i drukčijemu. Takav je stav urodio time da je obrazovani Grk Konstantin
Filozof postao zaštitnikom slavenskoga svijeta iz uvjerenja da su svi ljudi djeca
Božja.

   

U životopisima Svete Braće spominje se da su se u Veneciji sreli i polemizirali sa
svećenicima koji su zastupali gledište da su samo tri jezika dostojna oltara: grčki,
latinski i židovski. Neki filolozi drže da se ta rasprava nikada nije održala, nego da
je riječ o Konstantinovu polemičkom spisu za koji je njegov životopisac držao da
je bolje prenijeti ga kao dramatičan događaj. To je pitanje zanimljivo za filologe i
povjesničare, ali bilo ovako ili onako, najvažnije su misli koje nam se nude. Središnji
dio Konstantinova iskaza je ovaj

 

 

Ne pada li kiša od Boga na sve jednako? Ili ne sja li sunce, također, na sve? Ne udišemo
li svi isti zrak? A kako se vi ne stidite samo tri jezika priznavali, a hoćete da svi drugi
narodi i plemena budu slijepi i gluhi? (Žitje 1985: 7)

Konstantin je njihov stav nazvao trojezičnim prokletstvom (trojezična hereza) i
suprotstavio im se različitim argumentima. Navodima iz Svetoga Pisma, posebice
Svetoga Pavla, pokazivao je da je njihovo gledište protivno Bibliji, a navodio im je
i i ž Taj je njegov stav
prožeo cijelo hrvatsko glagoljaštvo u kome je tako vidljivo uvjerenje da se čovjek
čovjeku i čovjek Bogu najprisnije obraća na materinskom jeziku.

   

 

 

Podsjetimo se na prvu tiskanu hrvatsku knjigu, slavni glagoljični Misal po
zakonu rimskoga dvora. U njegovu kolofonu piše da je tiskanje dovršeno 22.
pervara, dakle veljače, 1483. Toga dana slavimo Katedru Svetoga Petra ili, kako
su glagoljaši govorili, Prjestol Svetago Petra, slavio se i slavi se autoritet Petrove
stolice. Glagoljaši su odabrali taj datum da bi rekli: Mi smo pravi katolici, mi samo
nećemo latinski. Ili da se podsjetimo na činjenicu da su hrvatski glagoljaši preveli
izvanredno velik broj fankcionalno različito usmjerenih tekstova s latinskoga,
talijanskoga, češkoga. Pogledajmo samo naslove onoga što su preveli i vidjet ćemo
da su to odreda najvažnija djela zapadnoeuropskih književnosti u srednjem vijeku:
Miracoli della gloriosa Vergine, Confessionale generale (Michaele Carcano), Vita et
Transitus Sancti Hieronymi, Dialogi Gregorii papae (zapravo: pseudo - Dijalozi),
De morte prologus, Altercatio corporis et animae, Summula Antoniana, Fiore
di virtiv, Modus bene vivendi ad sororem (Bernard de Clairveaux), Perfectione
vitae ad sororem (Sv. Bonaventura), Quadragessimale perutilissimum (Roberto
Caracciolo), Quadriga spirituale (Niccolo da Osimo), Manipulum curatorum
(Guido de Monte Rocherii), Disticba moralia Catonis, Paradisus animae (Mbertus
Magnus), Speculim hunmanae salvationis, Visio Tundali, Pasional (Legenda aurea,