StjEran Damjaxović, Jedanaest i pol stoljeća nezaborava _ CROAT. ŠLAV. IADERE. IX1 (2013), 39-49 io je ponosan na svoj narod i kulturu, što se vidi iz susreta s ljudima iz drugoga naroda koji su se razmetali dostignućima svoje sredine i koje Konstantin podsjeća da se hvale kao čovjek s malo vode u mijehu pred osobom koja je s mora. Neki je čovjek zagrabio u moru vode i nošaše je u mješini i hvastaše se govoreći strancima: Vidite li vodu koje nema nitko osim mene! Pristupi mu neki čovjek primorac i reče m Jesi li ti lud da se hvastaš tom smrdljivom mješinom? Pa mi imamo toga cijelo more! Tako činite i vi, jer su od nas proizašle sve umjetnosti i vještine (Žitja 1985: 45). 'Te nam riječi također pomažu da razlikujemo ponos na svoje od prezira prema drugome i drukčijemu. Takav je stav urodio time da je obrazovani Grk Konstantin Filozof postao zaštitnikom slavenskoga svijeta iz uvjerenja da su svi ljudi djeca Božja. U životopisima Svete Braće spominje se da su se u Veneciji sreli i polemizirali sa svećenicima koji su zastupali gledište da su samo tri jezika dostojna oltara: grčki, latinski i židovski. Neki filolozi drže da se ta rasprava nikada nije održala, nego da je riječ o Konstantinovu polemičkom spisu za koji je njegov životopisac držao da je bolje prenijeti ga kao dramatičan događaj. To je pitanje zanimljivo za filologe i povjesničare, ali bilo ovako ili onako, najvažnije su misli koje nam se nude. Središnji dio Konstantinova iskaza je ovaj Ne pada li kiša od Boga na sve jednako? Ili ne sja li sunce, također, na sve? Ne udišemo li svi isti zrak? A kako se vi ne stidite samo tri jezika priznavali, a hoćete da svi drugi narodi i plemena budu slijepi i gluhi? (Žitje 1985: 7) Konstantin je njihov stav nazvao trojezičnim prokletstvom (trojezična hereza) i suprotstavio im se različitim argumentima. Navodima iz Svetoga Pisma, posebice Svetoga Pavla, pokazivao je da je njihovo gledište protivno Bibliji, a navodio im je i i ž Taj je njegov stav prožeo cijelo hrvatsko glagoljaštvo u kome je tako vidljivo uvjerenje da se čovjek čovjeku i čovjek Bogu najprisnije obraća na materinskom jeziku. Podsjetimo se na prvu tiskanu hrvatsku knjigu, slavni glagoljični Misal po zakonu rimskoga dvora. U njegovu kolofonu piše da je tiskanje dovršeno 22. pervara, dakle veljače, 1483. Toga dana slavimo Katedru Svetoga Petra ili, kako su glagoljaši govorili, Prjestol Svetago Petra, slavio se i slavi se autoritet Petrove stolice. Glagoljaši su odabrali taj datum da bi rekli: Mi smo pravi katolici, mi samo nećemo latinski. Ili da se podsjetimo na činjenicu da su hrvatski glagoljaši preveli izvanredno velik broj fankcionalno različito usmjerenih tekstova s latinskoga, talijanskoga, češkoga. Pogledajmo samo naslove onoga što su preveli i vidjet ćemo da su to odreda najvažnija djela zapadnoeuropskih književnosti u srednjem vijeku: Miracoli della gloriosa Vergine, Confessionale generale (Michaele Carcano), Vita et Transitus Sancti Hieronymi, Dialogi Gregorii papae (zapravo: pseudo - Dijalozi), De morte prologus, Altercatio corporis et animae, Summula Antoniana, Fiore di virtiv, Modus bene vivendi ad sororem (Bernard de Clairveaux), Perfectione vitae ad sororem (Sv. Bonaventura), Quadragessimale perutilissimum (Roberto Caracciolo), Quadriga spirituale (Niccolo da Osimo), Manipulum curatorum (Guido de Monte Rocherii), Disticba moralia Catonis, Paradisus animae (Mbertus Magnus), Speculim hunmanae salvationis, Visio Tundali, Pasional (Legenda aurea,