StjEran Damjaxović, Jedanaest i pol stoljeća nezaborava _ CROAT. ŠLAV. IADERE. IX1 (2013), 39-49

dubokoga razumijevanja povijesti. Benediktinci su nositelji kulture latinskoga
jezika, a samo su u Hrvatskoj bili i nositelji kulture drukčijega jezičnoga izraza kao
što nam svjedoče, da spomenem samo najpoznatije, Bašćanska ploča i glagoljaška
benediktinska regula (hrvatski je prijevod uz anglosaksonski i armenski najstariji
prijevod te regule s latinskoga na neki drugi jezik).

  

Papine misli koje sam naveo potvrda su da je i papa Slaven djelo Solunske braće
čitao kao inspiraciju da kulturne i druge različitosti prihvaćamo kao bogaćenje, kao
mamac koji privlači našu znatiželju da upoznamo drugo i drukčije, da se obogatimo
i da se tom bogaćenju radujemo. Tako su ćirilometodsko djelo tumačili mnogi kroz
povijest.

Godine 1939. u Milanu našao se kardinal Hermenegildo Pellegrinetti (papin
poslanik u Jugoslaviji od 1922. do 1937) u osjetljivom položaju: morao je govoriti
u velikoj dvorani punoj fašista. Odlučio se da im govori o Konstantinu Filozofu, tj.
Svetom Ćirilu i njegovu bratu Svetom Metodu te, uz ostalo, rekao:

 

Sveti je Ćiril posjedovao ono što je danas rijetkost, naime divnu ravnotežu između
svijesti o jedinstvu ljudskoga roda koje se temelji na zajedništvu podrijella i otkupljenju,
te između svijesti o individnalnosti plemena i naroda koje proizlazi iz prirode i zato iz
Boga.

1 malo dalje:

Značajno je da su Ćiril i Metod u Moravskoj i u Rimu u bogoslužju upotrebljavali
slavenski jezik. Nitko se ne bi čudio da su oni kao Grci upotrijebili grčki jezik koji se u
Rimu u bogoslužju često upotrebljavao jer su ondje već stoljećima bili grčki samostani
i mnogo grčkih doseljenika. Ali su ta dva velikana u latinskom Rimu, na grobu Sv.
Petra, pred samim papom, slaveći bogoslužje slavenskim jezikom, izrazili veliku ideju
kršćanskoga jedinstva (Grivec 1985: 51-52).

Kardinal je govoreći o osobama iz devetoga stoljeća govorio o osjetljivim
problemima svojega vremena i to u uvjetima neslobode nije rijedak postupak ni u
književnosti ni u publicistici. Događaji iz prošlosti mogu naravno biti i izmišljeni
i "stilizirani", ali kardinal je svoj govor sazdao od provjerljivih činjenica mada je
riječ o vremenu, događajima i osobama iz vrlo daleke prošlosti o kojima najčešće
nemamo jako puno dokumenata, a za one koji su nam sačuvani ne možemo
uvijek jamčiti vjerodostojnost. No, gore spomenuti stavovi mogu se izvesti izravno
iz onoga što su Sveta Braća govorila i činila. U svojim polemikama u Hazariji
Konstantin_Filozof, stavu o izabranosti Abrahamovih sinova suprotstavljao je
stav o jednakosti Adamove djece, a na više je mjesta pokazao svoje razumijevanje
odnosa općega i posebnoga. Kada su ga poticali da kaže da je Grk, da pripada
dakle superiornoj kulturi, on je odgovarao da je Adamov unuk. Na pitanje o svom
podrijetlu odgovorio je:

 

Imao sam djeda veoma velika i slavna, koji je bio blizu cara, ali je predanu mu čast
svojom voljom odbacio i bio izagnan, i, otišavši u stranu zemlju, osiromašio je, i 1u me
rodio. Ja pak tražim staru pradjedovsku čast, ali drugu nisam postigao. Adamov sam,
naime, unuk (Žitja 1985: 51).

'Traženje pradjedovskih časti traženje je, kao što je tumačio veliki slovenski
ćirilometodijanac Franc Grivec, onoga stanja sinovstva u kojem je praotac Adam
bio prije no što je sagriješio.

4o