StjEran Damjaxović, Jedanaest i pol stoljeća nezaborava _ CROAT. ŠLAV. IADERE. IX1 (2013), 39-49 dubokoga razumijevanja povijesti. Benediktinci su nositelji kulture latinskoga jezika, a samo su u Hrvatskoj bili i nositelji kulture drukčijega jezičnoga izraza kao što nam svjedoče, da spomenem samo najpoznatije, Bašćanska ploča i glagoljaška benediktinska regula (hrvatski je prijevod uz anglosaksonski i armenski najstariji prijevod te regule s latinskoga na neki drugi jezik). Papine misli koje sam naveo potvrda su da je i papa Slaven djelo Solunske braće čitao kao inspiraciju da kulturne i druge različitosti prihvaćamo kao bogaćenje, kao mamac koji privlači našu znatiželju da upoznamo drugo i drukčije, da se obogatimo i da se tom bogaćenju radujemo. Tako su ćirilometodsko djelo tumačili mnogi kroz povijest. Godine 1939. u Milanu našao se kardinal Hermenegildo Pellegrinetti (papin poslanik u Jugoslaviji od 1922. do 1937) u osjetljivom položaju: morao je govoriti u velikoj dvorani punoj fašista. Odlučio se da im govori o Konstantinu Filozofu, tj. Svetom Ćirilu i njegovu bratu Svetom Metodu te, uz ostalo, rekao: Sveti je Ćiril posjedovao ono što je danas rijetkost, naime divnu ravnotežu između svijesti o jedinstvu ljudskoga roda koje se temelji na zajedništvu podrijella i otkupljenju, te između svijesti o individnalnosti plemena i naroda koje proizlazi iz prirode i zato iz Boga. 1 malo dalje: Značajno je da su Ćiril i Metod u Moravskoj i u Rimu u bogoslužju upotrebljavali slavenski jezik. Nitko se ne bi čudio da su oni kao Grci upotrijebili grčki jezik koji se u Rimu u bogoslužju često upotrebljavao jer su ondje već stoljećima bili grčki samostani i mnogo grčkih doseljenika. Ali su ta dva velikana u latinskom Rimu, na grobu Sv. Petra, pred samim papom, slaveći bogoslužje slavenskim jezikom, izrazili veliku ideju kršćanskoga jedinstva (Grivec 1985: 51-52). Kardinal je govoreći o osobama iz devetoga stoljeća govorio o osjetljivim problemima svojega vremena i to u uvjetima neslobode nije rijedak postupak ni u književnosti ni u publicistici. Događaji iz prošlosti mogu naravno biti i izmišljeni i "stilizirani", ali kardinal je svoj govor sazdao od provjerljivih činjenica mada je riječ o vremenu, događajima i osobama iz vrlo daleke prošlosti o kojima najčešće nemamo jako puno dokumenata, a za one koji su nam sačuvani ne možemo uvijek jamčiti vjerodostojnost. No, gore spomenuti stavovi mogu se izvesti izravno iz onoga što su Sveta Braća govorila i činila. U svojim polemikama u Hazariji Konstantin_Filozof, stavu o izabranosti Abrahamovih sinova suprotstavljao je stav o jednakosti Adamove djece, a na više je mjesta pokazao svoje razumijevanje odnosa općega i posebnoga. Kada su ga poticali da kaže da je Grk, da pripada dakle superiornoj kulturi, on je odgovarao da je Adamov unuk. Na pitanje o svom podrijetlu odgovorio je: Imao sam djeda veoma velika i slavna, koji je bio blizu cara, ali je predanu mu čast svojom voljom odbacio i bio izagnan, i, otišavši u stranu zemlju, osiromašio je, i 1u me rodio. Ja pak tražim staru pradjedovsku čast, ali drugu nisam postigao. Adamov sam, naime, unuk (Žitja 1985: 51). 'Traženje pradjedovskih časti traženje je, kao što je tumačio veliki slovenski ćirilometodijanac Franc Grivec, onoga stanja sinovstva u kojem je praotac Adam bio prije no što je sagriješio. 4o