StjEran Damjaxović, Jedanaest i pol stoljeća nezaborava _ CROAT. ŠLAV. IADERE. IX1 (2013), 39-49
češka verzija), Sermones de sanctis (Peregrinus), Ars bene moriendi, Elucidarius,
Trojanida, Aleksandrida, viteški romani o Lancelotu, Tristanu itd.
Dakle njihova ljubav za vlastito nikako nije rezultirala kakvim uskogrudnim
zatvaranjem — naprotiv! I kad su drugi izvori za njihovu djelatnost postali važniji
i češći od ćirilometodskih, koncepcija gradnje jezika u njihovim tekstovima i bitni
elementi njihove kulturne politike snažno su se naslanjali na učenje Svete solunske
braće, prije svega na to da kršćanska ljubav nikoga ne isključuje. Zbog svega toga
i drugoga što ovdje nije spomenuto nema nikakva smisla nijekati vezu između
ćirilometodskoga djela i hrvatskoga glagoljaštva kao što nema smisla hrvatsko
glagoljaštvo svoditi samo na tu ćirilometodsku sastavnicu.
Povijesni dokumenti potvrđuju da je glagoljičnih tekstova bilo sigurno u X.
stoljeću mada se ni jedan nije sačuvao, a od XI. do polovice XVI. stoljeća glagoljica
je premoćno pismo u bilježenju hrvatskoga jezika. Sve hrvatsko "najstarije" i
"prvo"_ ostvareno je njome: kulmni tekst Bašćanske ploče (već se uobičajilo reći
*od Bašćanske ploče do danas"), najstariji hrvatski zakonik, Viodolski (1288),
najstarija hrvatska tiskana knjiga — Misal po zakonu rimskoga dvora (1483),
najstarija hrvatska početnica (1527) itd. Neki su hrvatskoglagoljski tekstovi
j lavenski predstavnici dotične teme: npr. dio legende o Sv. Stilitu, apokrif
Poslanica o poštovanju nedjelje, gotovo svi su među najstarijima. Osim toga,
dobro je neprekidno upozoravati, za neke se najstarije hrvatske tekstove pisane
ćirilicom i latinicom može pokazati da su prepisani s još starijih glagoljičnih matica.
(Najpoznatija latinična hrvatska inkunabula Lekcionar Bernardina Splićanina iz
1495. ima svoje uzore u glagoljičnim tekstovima. Poslije je taj lekcionar doživio
svoje ćirilične i latinične, svoje kajkavske i štokavske stilizacije i njegova sudbina
vrlo rječito govori o tome da je tadašnja čitateljska/slušateljska publika sva ta pisma
i sve te jezične stilizacije doživljavala kao različite stilizacije jednoga jezika)
Korpus glagoljičnih tekstova započinju epigrafski spomenici. Najstariji su
XI. stoljeća: Plominski natpis s likom ilirsko-rimskoga hožanstva životinja i raslinja
Silvana kojega je kršćanska tradicija poistovjetila sa Svetim Jurjem pa se reljef
našao u zidu crkve Sv. Jurja u Plominu — na njemu je jedna nepotpuna rečenica
(se e pisvht s...); Valunska ploča (na otoku Cresu) s istom rečenicom na latinskom
i na hrvatskom jeziku (glagoljicom) pa se doimlje kao simboličan uvod u suživot
romanske i slavenske kulture na hrvatskim prostorima (tćha simb vbnukt juna/!
Techaet filius eius Bratochna et Iunna nepus eius); Krčki natpis važan zbog bilježenja
imena opata koja su slavenska (Se zida majb opat» i radonć rugota, dobroslave).
S razmeđa je stoljeća (XI/XII) poznata Bašćanska ploča koja sa svojih 13 redaka
i 100 riječi prenosi i pjesnički stilizira obavijest iz samostanskoga kartulara da je
hrvatski kralj Zvonimir darovao zemlju samostanu i crkvi Svete Lucije u Jurandvoru
kraj Baške na otoku Krku i nudi druge podatke i brojne zagonetke. Ploča je postala
kuleni tekst hrvatske kulture, simbolični početak povijesti hrvatske književnosti i
hrvatskoga jezika, inspirirala je pjesnike i skladatelje.
Iz istoga su vremena i /urandvorski ulomci, četiri kamena ulomka koji su možda
dijelovi ploče na kojoj se nastavlja tekst s Bašćanske ploče, a iz toga su razdoblja i
neki epigrafski spomenici (Plastovski ulomak, Supetarski ulomak, Kninski ulomak)
zanimljivi po izrazitom miješanju ćiriličnih i glagoljičnih slova.
4