Mateo Žagar, Zadaci i perspektive istraživanja jezika glagoljskih tiskanih izdanja Šimuna Kožičića Benje FLUMINENSIA, god. 24 (2012) br. 1, str. 111-123 113 molitve"), i koje su - kako mi danas znamo - pisane hrvatskom redakcijom staroslaven- skoga jezika, iznevjeravaju pravovjernost latinskih uzora, time očigledno i crkvenu disciplinu.' Drugim riječima, hrvatsku redakciju odnosno hrvatski crkvenoslavenski jezik smatra hrvatskim književnim jezikom. Koncentraciju ,pogrešaka" koje uočava u starim knjigama objašnjava ili prevelikom, već nerazumljivom, starinom odabranih riječi ili oblika, ali i — uvrštavanjem ,tuđih" ili ,lažnih" riječi. Mogao je pretpostaviti da su te strane, ,hepoćudne" riječi, za koje je slutio da nisu hrvatske, bile preuzete iz nelatinskih izvora, u kojima je zasigurno bilo i ,pogrešnih" interpretacija. Optužuje svoje prethodnike, glagoljaške prepisivače, da se prije nisu poduhvatili ,,popravljanja" jezika knjiga. Sv prijekorima prethodnicima naglašava važnost svoje zadaće. Anton Benvin je ovako strukturirao Kožičićeve zahvate u njegovim liturgijskim tekstovima (1984: 210-215): a) Pod prijenosom predaje podrazumijevao je čuvanje jezičnih tragova prema staroslavenskom predlošku, odnosno Septuaginti. Navodi tek dva sintaktička primjera gdje je to očigledno, i to oba iz Oficija rimskoga. Zanimljivo da jedan od ta dva primjera (Lk 1,48) stoji i u Psaltiru, ali u ,retuširanoj" inačici, prilago- denoj latinskom predlošku; b) Niz prilagodbi odnosi se upravo na dotjerivanje jezika prema latinskom predlošku. Benvin pritom primjenjuje stariju filološku metodologiju, kojoj je najvažnije procijeniti odnos starosti uspoređivanih jezičnih činjenica, pa razlikuje ,starije" i ,mlađe" jezične osobine, iako u koncipiranju autorskoga jezika, pa odnosio se on i na liturgijski korpus, kronološki odnos nije bitan.“ Tvrdi da se Kožičić odlučio da ,stariju (odumrlu) jezičnu formu nadomjesti suvremenijom, dotično sintak- i ili morfološki vjernijom";“ c) Nedostatke Kožičićeva jezičnog uređivanja Benvin je prepoznao u - izostavljanju pojedinih riječi, leksičkom neujednačivanju (npr. tri različite imenice u značenju , istok": stok, vstok, istok...), i nekim grubljim prijevodnim omaškama. Ovakvu strukturiranju mana je nedostatak uvida u razmjere tih intervencija. Nije, naposljetku, ni metodološki primjereno propuste uvrštavati među ,inovacije". Tek znatniji broj primjera čuvanja jezične tradicije prijevoda po Septuaginti mogao bi dokumentirati i takvu prevoditeljevu namjeru. Posebno zanimanje nekim je istraživačima predstavljao jezik Kožičićevih Knjižica od žitija..., zasigurno upravo zbog svog neliturgijskog sadržaja. Valjalo je, naime, provje- * Iako bi se iz biografije moglo naslutiti, Kožičić ne pokazuje znakove da je poznavao eventualni hrvatski književnojezični izraz zadarskoga kruga s kraja XV. stoljeća (npr. tekstove Jeronima Vidulića, u. 1499). 5_Vrlo su poticajna Benvinova razmišljanja o Kožičićevu poimanju jezika kao dinamične veličine, ,(...) što, razvijajući se, prati prirodan tijek narodnog govora" (1984: 214). Već i po tomu što Kožičić nije sva svoja rješenja čvrsto fiksirao, dopušta da se govori o svojevrsnoj dinamici. S druge strane, s obzirom na to da je zahvaćen vrlo malen vremenski raspod (razdoblje tiskanja obuhvaća zapravo pola godine, iako je vrijeme pripreme za tisak bilo znatno veće, ali zasigurno ne više od nekoliko godina), metoda za provjeru živosti te dinamike nema. % Takav tip intervencija Benvin promatra funkcionalno, s obzirom na kvalitetu odabranog stilskog rješenja, pa sudi da ponekad ,starija" rješenja bila kvalitetnija, ,bliža duhu vlastita jezika". Kožičiću bi, prema Benvinovu mišljenju, bilo najvažnije ,dotjerivanje izraza", ,potraga za boljim" (1984: 214, 215). Prema našim pak istraživanja, Kožičić je puno više mario za prilježnošću latinskom originalu (ponajprije u sintaksi, ali čak i u tvorbi oblika).