M. ŽAGAR, Grafetičke posebnosti tekstova istočne grane hrvatskoga.. SLOVO 56-57 (2006-'07)
od većine drugih europskih sredina gdje se širenje pismenosti poistovjećivalo i sa širenjem
državne vlasti, na našim se prostorima državni vrh, ma koji to konkretno bio i ma na koji se
prostomi segment i razdoblje odnosio, nikada nije stao iza glagoljaštva, a i potpora crkvene
hijerarhije bila je kroz povijest vrlo promjenljiva (uglavnom se svodivši na toleranciju).
Pošto je glagoljaštvo istočno od Krke i Vrbasa zamrlo, nastojanja da se ondje ponovno oživi
bila su ili na samom terenu sporadična (bar koliko o tome svjedoče sačuvani spomenici) ili
su posrijedi bili pokušaji Rimske kurije da se približi pripadnicima Crkve bosanske i uopće
Istočne crkve (npr. Hrvojev misal). Naposljetku, u vrijeme istočnoslavenizacije glagoljskih
tekstova takva će se glagoljska liturgija ponovno proširiti istočnim primorskim hrvatskim
predjelima, ali to više nipošto neće biti rezultat prirodnoga, izvomoga, razvoja hrvatskoga
glagoljaštva.
U ovom smo radu fokusirali samo dva glagoljska teksta koja se beziznimno smještaju
'u samo srce srednjojužnoslavenskoga prostora, po čemu i pripadaju istočnomu krilu
hrvatskoga nacionalnog prostora: Grškovićevu (FgGrš) i Mihanovićevu odlomku Apostola
(FgMih), suglasno datiranima u XII. st Kroz odnos prema već opisanim grafetičkim
uzusima Bečkih listića - FgVind (ZAGAR 2005), tradicionalno nazvanima najstarijim
tekstom hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika* (XI. ili XII. st) i smještenima na
zapadni pol hrvatskoga glagoljaštva, te i prema ostalim otprilike istodobnim, nesumnjivo
zapadnim fragmentima (Bašćanski ostrišci - FgBašć, Londonski odlomak brevijara -
FgLond), steći će se dojam o (ne)jedinstvenosti hrvatskoga glagoljaškoga prostora.
Da se cijeli hrvatski glagoljaški prostor u hrvatskoj filologiji jedinstveno tretirao,
najbolje se vidi u odnosu prema periodizaciji fragmenata, odnosno nastojanju da se svi
poznati pisani spomenici iz toga razdoblja (XI. — poč. XIII. st) postave u isti kronološki
niz. V JAGIĆ (1911), koji je veliku pozomost posvećivao odnosu oblih i uglastih slovnih
formi, odmah je iza FgVind postavio FgGrš, te zatim FgMih.! Tako je činio i J. VAJS
(1932), a J. Hamm je pak u svom poznatom radu «Datiranje glagoljskih tekstova» (1952)
precizno pobrojao kriterije za datiranje (i grafematičke i grafetičke zajedno), te predložio
nešto izmijenjen redoslijed fragmenata (u prvo razdoblje, do kraja XI. i početka XII. st.
uvrstio je, redom, FgGrš, stariji Krakovski odlomak, te FgVind; a u drugo, od početka
XII. st. do potkraj XII.: FgBašć, FgMih, odlomak Birbinjskoga misala, te FgLond: u treće
(od kraja XII. st. do sredine XIII.: Kukuljevićev odlomak misala, stariji Vrbnički odlomak,
Koliko e pojam «redakcija» nesavršen govori i pitanje možemo li istom redakcijom nazivatijezik kojinasvoj staroslavenski
supsirat naslojava čakavški i jezik gje se naslojava srednjojužnoslavenski, bez obzira na o koliko su u tom vremenu koje
je tek istupiloiz praslavenskoga razlike zapravo vrlo malene.
istraživanjima natpisa Bašćanske ploče, tekst nije pisan «narodnimw hrvatskim jezikom,
im, njegovom hrvatskom redakcijom (DAMJANOVIĆ 2005),ito u vremenu kada jošnjerazlikovanje jezičnih
idioma pratlo funkcionalno složenosthrvatskih glagoljskih tekstova. S obzirom na manje pouzdano datiranje FeYind, e na
nešto pouzdanije Baščanske ploče (prijelaz XI. u XII. ), ne može se sasigumošću govoriti o prvenstvu kojega od tih dvaju
tekstova. Ipak, uza av oprez pri uspoređivanju pisma kamenih tekstova i onih na meku materjalu, dade se utvrditi da pismo
Bašćanske ploće odražava veću starinu, ponajviše u pogledu slovne koordinacije (ZAGAR 2000.b). Time se pokazje i
primjerenijim taj natpis imenovati najstarijim u nizutekstova pisanih hrvatskom redakcijom staroslavenskoga jezika
«Njena veza (slagoljic moja op.)sistotakim pismom daljena jug, u Maćedoniju,činise kao daje čak u neku raku
no jača, nego li na sjever i zapad, s pismom čisto hrvatske glagolice Preimorja i otoka jadranskog mora, i ako ima nešto u
njoj štojako podsjeća na hrvatsku uglasu glagolicu»» (JAGIĆ 1893: 103)
697