M. ŽAGAR, Grafetičke posebnosti tekstova istočne grane hrvatskoga... SLOVO 56-57 (2006-'07) Bečke odlomke iz Misala kneza Novaka itd). Vi. Štefanić je pak pismo obaju naših fragmenata odredio kao «prelazan stadij između kasne makedonske škole i rane hrvatske uglate glagoljice».* 1 u suvremenim pregledima početaka hrvatske glagoljske književnosti uglavnom se nasljeđuje istaknuti niz. Primjenjujući grafolingvističku metodu u pristupu hrvatskoglagoljskim tekstovima već u nekoliko radova (ŽAGAR 2000, 2000.a, 2000.b, 2000.c, 2001, 2003, 2005), nastojali smo bili pokazati kako nije opravdano u isti mah primjenjivati kriterije različitih veličina, grafetičke i grafematičke, jer se standardizacija odabranih rješenja u tim kategorijama provodila različitim ritmom i s različitim stupnjem dosljednosti. lako su grafijske reforme podrazumijevale razmjemo čvrstu standardizaciju na svim planovima pisana izražavanja (pri čem je uvjet velika produkcija koja omogućava naglu provedbu i stabilizaciju rješenja), što su nerijetko pratile i reforme na drugim planovima (lingvističkima /npr. u odabiru idioma/, tekstološkima, liturgičkima) uvjetovane kompleksnijim promjenama na društvenoj sceni, nakon popuštanja «reformskoga kotača» uvijek se nastavlja u nekoj mjeri prirodan razvoj pisanja. Ovom se prilikom usredotočujemo na grafetička sredstva i elemente širega vizualnoga postava stranice po kojima je najočiglednija izdvojenost ovih fragmenata od zapadnih tekstova. Naizamjetljiviji kriterij za razlučivanje tekstova spomenutih dvaju polova jest pitanje «uglatosti», koju smo se već odvikli poistovjećivati s pukom količinom kutova u karakterističnom duktusu. Dobro nam je danas poznato da nije stupanj uglatih formi ono što ustavnu glagoljicu zapravo odvaja od starije, oble glagoljice. Zahvaljujući istraživanjima Th. ECKHARDT (1955a, b) i E. E. GRANSTREM (1953), danas nam je dobro poznato da se razlika svodi ponajprije na promjenu koja se načela još u Kijevskim listićima (Kij) — slovnu koordinaciju, prilagodivanje slova glavnim redačkim linijama (počevši s gomje strane), odnosno: uspostavu četverolinijskoga sustava iz naslijeđenoga dvolinijskoga (majuskulnoga) - obloglagoljičkoga (bugarsko-makedonskoga). S obzirom na to da nije moguće na jedno pismo bez ostatka primjenjivati zakonitosti paleografija drugih pisama, ni ovdje minuskulizacija ne znači isto što u latinskom i grčkom pismu. S druge strane, «ustavna glagoljica» (pri čem je termin posuđen iz povijesti ćiriličkoga pisma) ističe upravo suprotnu vrijednost prepoznanu na temelju izgleda pojedinačnih slova koja su, kao ćirilički ustav (izveden prema grčkoj uncijali), uspravna, izdužena po visini, međusobno nepovezana, lako prepoznatljive slovne sheme.“ Za razliku od FgVind, FgBašć, FgLond (pa i gotovo svih epigrafskih spomenika iz XI. i XII. st. iz Kvamerskoga zaljeva) FgGrš ni FgMih ne sadržavaju ni tragove ozbiljnijih pokušaja koordinacije (koji nadilaze slučajno, povremeno usklađivanje"), a isto je tako i u ostalim fragmentima s istoga prostora *_ Dai Štefinić pretpostavljajedinstvo pismovnoga razvojanacijlom hrvatskom prostoru,vidi se kada za FgGršnaistome mjestu. još piše «(.) Grafija čuva vrlo konservativnih elemenata koi padovezuju na makedonske spomenike XI-XIl-og stojeća, a s ruge strane noviih elemenata ki se hvataju hrvatskih spomenika XII-XIlI-og stoljeća.» (STEFANIĆ 1969: 37) + B, Velčeva e ukošenostslova na desnu stranu u redku u FgGrš i FeMi) prepoznala kao ujecaj kontaktnećirilice (VELČEVA 1999: 137, 138). toje osobina koja ove fragmente udaljava od zapadnoglagoljičke prakse * Činjenica da ss tek ponekad može opaziti da pisinje sljedećega slova počinje u onoj ravnini gdje pisanje prethodnoga završi ne može govoriti o namjeri. Tek kritična količina dosljednosti, pa čak isprva i očekivano svojevnsno pretjerivanje, 698