M. ŽAGAR, Grafetičke posebnosti tekstova istočne grane hrvatskoga... SLOVO 56-57 (2006-'07) nepristajanjem na bezrazložna odstupanja.' 'Nakon pronalaženja brojnih epigrafških glagoljičkih spomenika diljem južnoslavenskih prostora (Bosna, Dubrovnik, Slavonija; Pesača, Kosovo..), znamo da je glagoljsko pismo bilo znatno proširenije nego što se bilo pretpostavljalo još i pred koje desetljeće. Prevladavanje ćirilice, odnosno potiskivanje glagoljice, započelo je s jugoistoka, prvo je zahvatilo Bugarsku, zatim Makedoniju, naposljetku i Bosnu odnosno hrvatske predjele istočno od, otprilike, ušća rijeke Krke u more, gdje posljednje glagoljičke spomenike, koji su rezultat prirodnoga razvoja (a ne pokušaji oživljavanja sjećanja) datiramo pred kraj XII. st, Prema općoj suglasnosti suvremenih filologa, velika reforma glagoljičkoga pisanja, koja je u uvjetima bogate i nagle produkcije i dovela do uspostave tzv. ustavne glagoljice, provodila se u prvoj polovici XIII. st (na temelju smjemica započetih i više od stotinu godina ranije, a prepoznanih i u češkim glagoljičkim tekstovima XI. st: Kijevskim /Kij/ i Praškim lističima /Pra/), za što je kao najvažnija pretpostavka poslužio 9. kanon IV. lateranskoga sabora (i iz njega proizišli lokalni dokumenti, kao što su papina dopuštenja glagoljanja senjskom biskupu Filipu iz 1248. i omišaljskim benediktincima iz 1252), prema kojemu se naglašeno toleriraju «različiti obredi», odnosno jezici u Rimskoj crkvi. Nema nikakve sumnje da se ta reforma provela na zapadnom krilu hrvatskoga glagoljaštva, ugrubo: na Kvarneru (u Donjoj su Dalmaciji glagoljaši u XI. st. izravno uživali potporu protureformskih papa, ponajprije Honorija II.), Zadru i zadarskim otocima, te u kontinentalnom zaleđu obiju regija. Da su povijesne okolnosti bile drukčije, zasiguno bismo mogli očekivati širenje reformskih tendencija i na istok, ali do toga nije došlo. Štoviše, glagoljica se odande konačno u XIII. st. posve povukla pred ćirilicom, koja će ondje vrlo brzo dobiti svoju posebnu morfologiju i grafetičku standardizaciju (pravopis), te postati poseban pismovni tip (bosančica / bosanica / zapadna ćirilica / hrvatska ćirilica). Dok je na zapadu isprva bio dominirao tzv. sjevemni tip kontakata (iz Češke, Moravske, Panonije), na istočnom krilu jači su bili južni kontakti (iz Makedonije, Bugarske, Srbije). Prema ovako pojednostavljenoj slici glagoljaštvo zacijelo ne bi imalo toliko uspjeha da se nije razvijalo i «iz sebe», prema svojoj osebujnoj društvenoj ulozi koju je ispunjavalo, koju je E. HERCIGONJA nazvao «horizontalnom orijentacijom» hrvatskoga glagoljaštva (npr. 2004: 87). Nositelji pismenosti bili su u to vrijeme u Europi (uoči nastanka sveučilišta) ponajprije samostani, katedralne škole, ali i kaptoli, župna središta (gdje je valjalo za svoju vlastitu uporabu, ili čak za prodaju, prepisivati liturgijske tekstove), dvorovi, gradski magistrati. 'Na našim pak prostorima, naročito u glagoljaškoj domeni, taj je spektar nešto uži. Potpora vlasti pridonijela je širenju glagoljaštva (npr. s Frankopanima prema sjeveru, sve nadomak Zagreba), no to su bili razmjerno rijetki primjeri, često i lokalnoga karaktera. Za razliku * Posljednjih desetljeća, sukladno poltičkim promjenama koje su zahvatle južnoslavenski prostor, sukladno preispitivanju kritrija pri fomiranju acionalnih povijesti (ne nužno s potrebom za jasnim razgraničenjem sa susjedima) i sukladno razbijanju tradicionalne serbokroatističke vizure (koja je,još na Jagičevim zasadama, smatrala ćirilički korpus smskim a glagolički hrvatskim), FgGrš i FeMih se uvrštavaju i u popise najstaijih crkvenoslavenskih fragmenata i bosanske/ hošnjačke i srpske pismenosti (usp. npr. TRIFUNOVIĆ 2001: 24-32, JAHIČ-HALILOVIĆ-PALIĆ 2000) 696