1. ETEROVIĆ, J. VELA, Simtaktičke funkcije participa u Misalu SSLOVO 63 (2013) velik interes i potaknula sustavnija istraživanja u novije doba. Na tragu svo- jih prethodnika koji su naslutili i pokazali da se Kožičićeve riječi o nužnosti popravljanja jezika liturgijskih knjiga ne odnose isključivo na sam jezik, odnosno da osnovni priređivačev poticaj pri izmjenama nije (ne)razumlji- vost, već težnja za usklađivanjem prijevoda s latinskim predloškom (usp. JAGIĆ 1913: 14; TANDARIĆ 1993: 54, 281, 283), redaktorske je zahvate u Kožičićevim izdanjima BENVIN (1984: 210-214) podijelio u tri skupine preuzimanje tradirana staroslavenskoga naslijeđa; ispravljanje, dotjerivanje i prilagođavanje teksta, obično zamjenom starijega jezičnoga oblika suvre- menijim, morfološki ili sintaktički vjernijim; novi prijevod prema latinsko- mu predlošku. Recentna su istraživanja (CEKOVIĆ; SANKOVIĆ; ŽAGAR 2010; ŽAGAR 2012) potvrdila da je razlog Kožičićeva naglašena odstupanja od dotadašnje hrvatskostaroslavenske misalske tradicije njegovo temeljito re- digiranje teksta prema Vulgati, što izdvaja Misal hruacki kao prvi hrvat- ski misal s biblijskim čitanjima posve uređenima po biblijskome prijevodu sv. Jeronima. Uspoređivanje je naime toga misala s ostalim trima tiska- nim hrvatskoglagoljskim misalima 15. i 16. stoljeća: Prvotiskom (1483.), Senjskim misalom (1494.) i Misalom Pavla Modrušanina (1528.), ukazalo na to da glavne razlike nisu motivirane težnjom za jezičnim pomlađiva- njem, već za što boljom usklađenošću s latinskim predloškom. Usporedba s postojećim jezičnim raščlambama drugih izdanja riječke glagoljske tiska- re (usp. NAZOR 1984: 14-19; 2007: 22; 2009: 23-24; TOMAŠIĆ 2000; HOLJEVAC; CRNIĆ 2010; HOLJEVAC 2012: 190-196) daje okvirne na- znake da je Kožičićeva koncepcija književnoga jezika doista jedinstvena, odnosno da ne ovisi o namjeni teksta, što je novina u odnosu na dotadaš- nju jezičnu raslojenost hrvatskoglagoljskih tekstova s obzirom na njihovu funkciju (usp. DAMJANOVIĆ 1997), no taj bi aspekt trebalo još iscrpno istražiti. Odnos je staroslavenskih i starohrvatskih elemenata u Kožičićevim iz- danjima promišljen i sukladno tomu uređen: u jednoj kategoriji rabi sta- roslavenske, a u drugoj starohrvatske oblike, pri čemu u fonologiji daje knjiga, smatrajući da glagoljaška sredina nema dobrih knjiga osim misala i brevijara jer su postojeće »nakazane lažnimi pisci i zalimi tlimači«, zbog čega se sam prihvatio »popravljanja« njihova jezika (NAZOR 2007).