B. CEKOVIĆ, I. SANKOVIĆ, M. ŽAGAR, Jezik Misala hruackoga SLOVO 60 (2010) znatna prepoznatljivost staroslavenskoga redakcijskog sloja u Knižicama koje su prevedene s latinskoga (što odražava izvrsno Kožičićevo poznava- nje staroslavenštine, i to u aktivnu vidu) ipak daje naslutiti kako je riječ manje-više o jedinstvenoj zamisli književnoga jezika. Brojni su filolozi već obraćali pozornost na neke navode iz Koži; posvete Knižica Tomi Nigeru, gdje on izrijekom spominje vlastito veliko nezadovoljstvo jezikom naših glagoljskih liturgijskih knjiga i pokušaje da to ispravi: »Diviti se ote mnozi (...) vložil da sam ruku va oganj (...) da napravljam knjige prijate juže od mnozih vek: i ufaju: da se ote van vrići prijataja zdavna: i prestarivša: a moja da primut se (..).« Za Hrvate kaže da osim misala »i svagdannjih molitvic nijednih knjih ne imajut (...) i te ježe imut tako su nakazane lažnimi pisci: i zalimi tlmači: da smo se sramovali mnozi našim jezikom«. U opoziciju postavlja knjige latinskoga i starosla- venskoga jezičnog izraza: »Ježe prociniti dobro moreš ti i vsaki ini: ki zna- jet dijačku knjigu“ i našu. Az že krivim predšadšeje naše: iže naučeniji od mene i bogatiji suće: mogli sut popraviti mnoga. (...) koliko mogu trudim se za popravljenije naše knjige. Grustno bo mi biše trpiti da se tajanstvenije službi naše veri tujimi ili lažnimi slovesi obvršujut: i da bi v knigah onih: -ježe noćnoju i dnevnoju rukoju prevraćajut od jereji mnoga ostala neiscelje- na. Ostavljam čudesa nika i nakazi tlmačenija: jaže vsa: ili vekša čest njih popravljena sut mnoju. (...)« (NAZOR 2007: b-2). Budući da je Kožičić bio prva naša knjizi posvećena osoba koja se izravno referirala na uređivanje jezika i budući da se nekoliko puta osvrnuo na odnos staroga (lošeg) i no- voga (popravljenog), najčešće se to razumjelo kao nastojanje da se jezik ti- skanih knjiga približi »narodnomu« (čakavskomu) izričaju.“ Tanja Kuštović jasno je upozorila kako tu o »kroatizaciji« može biti riječ samo vrlo uvjetno, -jer Kožičić čvrsto ostaje kod mnogih staroslavenskih oblika (u 16. st. već ićeve + Pod »dijačkom knjigom« Kožičić je zacijelo podrazumijevao latinske, dok pod »našom« one pisane glagoljicom i hrvatskim staroslavenskim jezikom. *_ Još je Vatroslav Jagić naslutio dvojnost Kožičićevih nastojanja pri uređivanju: »Čini se, da je kod toga imao na umu i prijevod i jezik; po njegovu mišljenju imao bi jezik biti crkveni slovenski u hrvatskom ruhu, ali to nije bila sistematski provedena crkvena slovenština hr- vatskog stila, već neka smjesa jednoga i drugoga.« (JAGIĆ 1913: 41) Vjekoslav Štefani piše samo o problemu »stranih i arhaičnih oblika (..) i riječi« (ŠTEFANIĆ 1969: 85). -Anton Benvin uočio je povremene Kožičićeve pokušaje da unese ispravke prema latinsko- mu prijevodu, ponajviše u Oficiju rimskom i Knižicama krsta, ali i u Misalu hruackom, no još ne razabire kolikih su te intervencije razmjera (BENVIN 1984), 135