B. CEKOVIĆ, I. SANKOVIĆ, M. ŽAGAR, Jezik Misala hruackoga SLOVO 60 (2010)

znatna prepoznatljivost staroslavenskoga redakcijskog sloja u Knižicama
koje su prevedene s latinskoga (što odražava izvrsno Kožičićevo poznava-
nje staroslavenštine, i to u aktivnu vidu) ipak daje naslutiti kako je riječ
manje-više o jedinstvenoj zamisli književnoga jezika.

Brojni su filolozi već obraćali pozornost na neke navode iz Koži;
posvete Knižica Tomi Nigeru, gdje on izrijekom spominje vlastito veliko
nezadovoljstvo jezikom naših glagoljskih liturgijskih knjiga i pokušaje da
to ispravi: »Diviti se ote mnozi (...) vložil da sam ruku va oganj (...) da
napravljam knjige prijate juže od mnozih vek: i ufaju: da se ote van vrići
prijataja zdavna: i prestarivša: a moja da primut se (..).« Za Hrvate kaže da
osim misala »i svagdannjih molitvic nijednih knjih ne imajut (...) i te ježe
imut tako su nakazane lažnimi pisci: i zalimi tlmači: da smo se sramovali
mnozi našim jezikom«. U opoziciju postavlja knjige latinskoga i starosla-
venskoga jezičnog izraza: »Ježe prociniti dobro moreš ti i vsaki ini: ki zna-
jet dijačku knjigu“ i našu. Az že krivim predšadšeje naše: iže naučeniji od
mene i bogatiji suće: mogli sut popraviti mnoga. (...) koliko mogu trudim
se za popravljenije naše knjige. Grustno bo mi biše trpiti da se tajanstvenije
službi naše veri tujimi ili lažnimi slovesi obvršujut: i da bi v knigah onih:
-ježe noćnoju i dnevnoju rukoju prevraćajut od jereji mnoga ostala neiscelje-
na. Ostavljam čudesa nika i nakazi tlmačenija: jaže vsa: ili vekša čest njih
popravljena sut mnoju. (...)« (NAZOR 2007: b-2). Budući da je Kožičić bio
prva naša knjizi posvećena osoba koja se izravno referirala na uređivanje
jezika i budući da se nekoliko puta osvrnuo na odnos staroga (lošeg) i no-
voga (popravljenog), najčešće se to razumjelo kao nastojanje da se jezik ti-
skanih knjiga približi »narodnomu« (čakavskomu) izričaju.“ Tanja Kuštović
jasno je upozorila kako tu o »kroatizaciji« može biti riječ samo vrlo uvjetno,
-jer Kožičić čvrsto ostaje kod mnogih staroslavenskih oblika (u 16. st. već

  

 

ićeve

 

 

 

 

 

 

+ Pod »dijačkom knjigom« Kožičić je zacijelo podrazumijevao latinske, dok pod »našom«
one pisane glagoljicom i hrvatskim staroslavenskim jezikom.

*_ Još je Vatroslav Jagić naslutio dvojnost Kožičićevih nastojanja pri uređivanju: »Čini se, da
je kod toga imao na umu i prijevod i jezik; po njegovu mišljenju imao bi jezik biti crkveni
slovenski u hrvatskom ruhu, ali to nije bila sistematski provedena crkvena slovenština hr-
vatskog stila, već neka smjesa jednoga i drugoga.« (JAGIĆ 1913: 41) Vjekoslav Štefani
piše samo o problemu »stranih i arhaičnih oblika (..) i riječi« (ŠTEFANIĆ 1969: 85).
-Anton Benvin uočio je povremene Kožičićeve pokušaje da unese ispravke prema latinsko-
mu prijevodu, ponajviše u Oficiju rimskom i Knižicama krsta, ali i u Misalu hruackom, no
još ne razabire kolikih su te intervencije razmjera (BENVIN 1984),

 

 

135