B. CEKOVIĆ, I. SANKOVIĆ, M. ŽAGAR, Jezik Misala hruackoga "SLOVO 60 (2010) odavna zastarjelih), čak i u neliturgijskome tekstu, premda je neprijepomo da čini i posve suprotno: često odabire i fiksira brojne hrvatske lekseme i oblike. I ona je upravo na glagolskim oblicima pokazala kako je Kožičić dosljedno proveo svoje odluke o distribuciji, naprimjer da ostane pri staro- slavenskim dočecima u 3. I. jd. i mn. (TOMAŠIĆ 2001: 277), da u G jd. m. r. rabi dočetak -ago i sl. Ako se Kožičić nije odricao staroslavenštine (jer te knjige i naziva »našima«), pa i nadalje njeguje staroslavizme — kadšto ih čak i naglašava, tada se moramo zapitati: Na što se njegove navedene primjedbe o prevladavanju zastarjeloga ponajprije odnose? Odgovor se nalazi upravo u strukturiranu proučavanju jezika njegovih liturgijskih knjiga koje su oti- snute prije Knižica, u prvom redu Misala hruackog, njegova najvećega i naj- ljepšega izdavačkog projekta, stilski registar kojeg je ujedno i najviši. Kao što će priključena analiza uporabe glagolskih oblika pokazati, nesumnjivo je kako je Kožičić jezik naših starih knjiga popravljao - redigirajući ga strogo prema Vulgati, ne samo na mjestima gdje pretpostavlja da je iznevjereno značenje ili stilska nijansa, nego i ondje gdje misli da može pronaći još slič- niju gramatičku konstrukciju ili još bliži oblik. Štoviše, katkad je i kalkirao latinske sintaktičke konstrukcije (pričem je bio spreman i na tvorbe koje nisu svojstvene hrvatskomu jeziku, naprimjer — kako ćemo ovdje i vidjeti — kod imperativa), a ima i primjera da su ga promjene zanijele pa je unosio i pogreške. Sa svime time u vidu, njegove reakcije zabilježene u posveti Tomi Nigeru postaju posve razumljive: »prestarivše« je ono naslijeđeno, staro, koje odudara od pravilnoga - latinskoga predloška (pa je prilagodavanje njemu poželjna — »novina«), ono koje treba prevladati, zamijeniti ispravlje- nim rješenjima. Za to prethodno »unakazivanje« krivi bi bili »lažni pisci« (dakle oni koji se nisu držali Vu/gate).“ Neugoda zbog toga što se misa (»tajanstvenija služba«) u nas obavlja »lažnim« i »tuđim« riječima ne odnosi se na puki jezik, na odnos između staroslavenskoga i hrvatskoga, dakle ni na odnos staroga i novoga, nego pri- -je svega na — nepoštivanje latinskoga predloška, za koji se očekuje da bude nedodirljiv uzor. »Starost« za Kožičića ovdje označuje »neukost«.' Budući “ U tom smislu treba prepoznati i simboliku ilustracije na naslovnici Misala, gdje je prikazan Sveti Jeronim kako, uz poznatu ikonografiju (kardinalski šešir, lava; ali ne i u špilji, i bez kamena kojim bi se udarao u prsa), prevodi Vilgatu. * Ovakvim se svojim odnosom Kožičić očituje u prvom redu kao humanist, što uostalom i potveđuje prvi dio njegova životopisa (podrijetlo, obrazovanje), kao i latinaška djelatnost kroz cijeli život. 136