B. CEKOVIĆ, I. SANKOVIĆ, M. ŽAGAR, Jezik Misala hruackoga "SLOVO 60 (2010)

— misalom (Misal hruacki, tisak je dovršen 28. travnja 1531),? osobnim mo-
litvenikom (Oficii rimski, 1530), ritualom krštenja (Knižice krsta, 1531),
pravilnikom redovničkoga života (Od bitić redovničkoga knižice, 1531),
nego i u svojoj tiskari u Rijeci objaviti djela koja čine biblioteke obrazo-
vanih — jednu slovnu početnicu (Psaltir, 1530) te jedan povijesni pregled
(Knižice odb žitić rimskihv arhierćovo i cesarov&, 1531). Upravo u odabi-
ru da tiska glagoljsku početnicu i jedno historiografsko djelo ogledaju se
u odabranom korpusu tragovi humanističke koncepcije ovoga izdavačko-
ga pothvata (ŽAGAR 2000). U novovjekovlju, koje obilježava naglašeno
propitivanje moći masovnije knjiške komunikacije, osobita se pozornost
pridavala koncepciji jezika kojim se knjige izdaju. Dok je u zapadnoj kul-
turi sve više jačao prodor nacionalnih jezika u svim kulturnim područjima
osim liturgijske (gdje će — ne računamo li skorašnje protestantske pothvate
— još dugo vladati latinski), na hrvatskome prostoru u sferi glagoljaškoga
kulturnoga pola XVI. st. to više nije tako: upravo se u jezičnoj koncepciji
Kožičićevih naslova, liturgijskih i neliturgijskih, ogleda namjera da se stvori
-jedan jedinstveni književni jezik koji će u znatnoj mjeri uključivati osobi-
ne staroslavenskoga jezika.' Kožičić se trudi oblikovati jezični registar koji
će s jedne strane odgovarati tradiciji (kako bi se, s obzirom na dopuštenje
uporabe jezika u liturgiji, održala posebnost već etabliranoga književnoga,
hrvatskog staroslavenskog jezika, koji se bio ugradio i u neliturgijski izraz),
a s druge strane biti i optimalno razumljiv. Najviše je dosad filološka po-
zomnost bila usmjerena jeziku Knižica od žitić (...), ponajviše zbog njihove
neliturgijske namjene koja je trebala odrediti ograničenu ovisnost o nasli-
jeđenim modelima (usp. na fonološkoj/grafematskoj razini ŽAGAR 1993;
u ejelini TOMAŠIĆ 2001). Zbog nedovoljne dotadašnje proučenosti jezika
Kožičićevih liturgijskih knjiga nije se moglo u punoj mjeri razaznati i u
kojoj mjeri postoji koncepcijska razlika prema neliturgijskim izdanjima, no

 

* Kožičićev misal posljednji je u nizu tiskanih glagoljskih misala. Prethodili su mu Prvorisak
misala iz 1483. (dalje u tekstu Pt), Senjski misal iz 1494. (dalje u tekstu MSegn) te Misal
Pavla Modrušanina otisnut 1528. (dalje u tekstu MPM). U riječkoj, Kožičićevoj, tiskari
bila je to druga ilitreća otisnuta knjiga, nakon Oficija rimskoga (15. XII. 1530) i vjerojatno
nakon nedatiranoga Psaltira (Bukvara).

Dotadašnja praksa hrvatskih glagoljaša upravo je svjedočila trojnu razdiobu književnoga
jezika, s obzirom na liturgijsku (hrvatskostaroslavenski), beletrističku (hrvatsko-starosla-
venski) i pravnu funkciju tekstova (hrvatski »narodni« jezik). Očigledna je bila specijaliza-
cija jednoga jezika ili jezične inačice za najviše kultume potrebe (DAMJANOVIĆ 2008).

134