B. CEKOVIĆ, I. SANKOVIĆ, M. ŽAGAR, Jezik Misala hruackoga "SLOVO 60 (2010) — misalom (Misal hruacki, tisak je dovršen 28. travnja 1531),? osobnim mo- litvenikom (Oficii rimski, 1530), ritualom krštenja (Knižice krsta, 1531), pravilnikom redovničkoga života (Od bitić redovničkoga knižice, 1531), nego i u svojoj tiskari u Rijeci objaviti djela koja čine biblioteke obrazo- vanih — jednu slovnu početnicu (Psaltir, 1530) te jedan povijesni pregled (Knižice odb žitić rimskihv arhierćovo i cesarov&, 1531). Upravo u odabi- ru da tiska glagoljsku početnicu i jedno historiografsko djelo ogledaju se u odabranom korpusu tragovi humanističke koncepcije ovoga izdavačko- ga pothvata (ŽAGAR 2000). U novovjekovlju, koje obilježava naglašeno propitivanje moći masovnije knjiške komunikacije, osobita se pozornost pridavala koncepciji jezika kojim se knjige izdaju. Dok je u zapadnoj kul- turi sve više jačao prodor nacionalnih jezika u svim kulturnim područjima osim liturgijske (gdje će — ne računamo li skorašnje protestantske pothvate — još dugo vladati latinski), na hrvatskome prostoru u sferi glagoljaškoga kulturnoga pola XVI. st. to više nije tako: upravo se u jezičnoj koncepciji Kožičićevih naslova, liturgijskih i neliturgijskih, ogleda namjera da se stvori -jedan jedinstveni književni jezik koji će u znatnoj mjeri uključivati osobi- ne staroslavenskoga jezika.' Kožičić se trudi oblikovati jezični registar koji će s jedne strane odgovarati tradiciji (kako bi se, s obzirom na dopuštenje uporabe jezika u liturgiji, održala posebnost već etabliranoga književnoga, hrvatskog staroslavenskog jezika, koji se bio ugradio i u neliturgijski izraz), a s druge strane biti i optimalno razumljiv. Najviše je dosad filološka po- zomnost bila usmjerena jeziku Knižica od žitić (...), ponajviše zbog njihove neliturgijske namjene koja je trebala odrediti ograničenu ovisnost o nasli- jeđenim modelima (usp. na fonološkoj/grafematskoj razini ŽAGAR 1993; u ejelini TOMAŠIĆ 2001). Zbog nedovoljne dotadašnje proučenosti jezika Kožičićevih liturgijskih knjiga nije se moglo u punoj mjeri razaznati i u kojoj mjeri postoji koncepcijska razlika prema neliturgijskim izdanjima, no * Kožičićev misal posljednji je u nizu tiskanih glagoljskih misala. Prethodili su mu Prvorisak misala iz 1483. (dalje u tekstu Pt), Senjski misal iz 1494. (dalje u tekstu MSegn) te Misal Pavla Modrušanina otisnut 1528. (dalje u tekstu MPM). U riječkoj, Kožičićevoj, tiskari bila je to druga ilitreća otisnuta knjiga, nakon Oficija rimskoga (15. XII. 1530) i vjerojatno nakon nedatiranoga Psaltira (Bukvara). Dotadašnja praksa hrvatskih glagoljaša upravo je svjedočila trojnu razdiobu književnoga jezika, s obzirom na liturgijsku (hrvatskostaroslavenski), beletrističku (hrvatsko-starosla- venski) i pravnu funkciju tekstova (hrvatski »narodni« jezik). Očigledna je bila specijaliza- cija jednoga jezika ili jezične inačice za najviše kultume potrebe (DAMJANOVIĆ 2008). 134